Ice Queen - my way of life, love, kids, winning and loosing Ice Queen ispiranje mozga
translation Translate | English Spanish German Chinese

Ice Queen ispiranje mozga https://blog.dnevnik.hr/ice-queen

četvrtak, 18.02.2016.

Dječji vrtić iliti politika

Gledam, čitam, slušam i ne mogu vjerovati. Svađaju se kao mala djeca. On je rekao, ona je rekla, oni su meni ovo, oni su meni ono.... Jbote, ne čudi me da nam je država u raspadu kad nam se državnici prepucavaju preko fejsa i ostalih internet mjestašca umjesto da se prime posla. Pa naravno da su svi ponešto maznuli, ukrali, pronevjerili, zdipili, zato što se to kod nas može bez problema, samo ako si malo više pozicioniran.... I eto, izgubih ono malo živaca koje sam imala samo kad ih se sjetim.

18.02.2016. u 20:51 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 16.04.2014.

Runda za sve

Eh, da ne pišem samo o "prošlom", "historijskom" ili kojekakvom stanju i zbivanju, da napravimo osvrt na današnji dan.
Danas raspored kao lud, nije da je ostalim danima drugačije ali dobro. Mamica moja si je već rezervirala sjedeće mjesto do grada kad već idem sa cijelom ekipom u grad pa da ona navrati kod svoje frendice na jednu penzionersku trač partiju.
I tako, nakon užurbano, reklo bi se, spremanju, jer naravno, jutarnja kavica se ispija do zadnje kapi i do zadnje moguće slobodne minute pa tek onda slijedi traženje obleke, cipela i brojanje putnika (djece i bake). Upadamo mi tako u auto, hipeaktivno i svatko u svojem filmu, ja pokušavam održati auteka na cesti i putnike na mjestu, klinci ludi radi odlaska na predstavu, baka luda od napetosti, najstarija kćerka....ona je pak luda jer ide sa nama :D a ja luda od putnika.I tako, krenemo mi, ostavila ja putnike na par minuta u autu da samo predam neke papire kam trebam, ne brinite, ostavila sam ja njima prozor otvoren, imala sam ja cucka nekoć davno, nije da je isto, ali da ih čujete kad počnu, skoro pa dođe na isto. I, vratim se ja, par minuta poslije u auteka, svi cucki na broju, niti jedan prolaznik ozlijeđen, iskrcam baku na trač partiji i uputim se sa dječurlijom na predstavu....bljaaaaaaaaakkkk, hrpetina cvijeća što govori, nekakav skakavac koji lići na brokulu sa celulitom i prokleti pauk koji se eto čudi suncu i mjesecu....katastrofa....aj, preživih ja to, primjetim da je ta brokula trajala prilično kratko dakle imam još vremena, ne mogu bakicu prerano maknuti sa tračanja, to je kao da klince izvučem iz pjeska - vrištanje i bacanje po podu. Ok, nisam to nikad doživjela, moram se pohvaliti da su mi djeca prilično odgojena :) :) ali opet, žao mi bakice pa odoh ja sa djecom na kavu. Sjednemo mi tako u dobro poznati birc, naručimo si kavicu i baš se nekako naćela tema između moje najstarije i mene, kako žensko, stvarno treba ponekad jednu dobro svađu. To nije luksuz nego stvarno potreba, i bilo bi lijepo kad bi se takvo nešto moglo naručiti, preko ebaya ili njuškala ili u bircu skupa sa kavom. Možda sam jedna od rijetkih ali ja bar priznam, jednom mjesečno mogla bih se pošteno posvađati, recimo sa dragom osobom, prijateljicom, ne sa svojim kćerkama jer to nije to, one se rasplaču, nego baš rasprava, diskusija, svađa....još ako je to "gora polovica", e pa strinu ti poljubim, daj se svađaj, kako misliš doživjeti pomirbeni s(K)ex ako se ne posvađamo???? Molim lijepo.
I tako, sjedi jedan dečec za šankom i konobarčić je tu negdje, ali ja se ne dam smesti.....Popile mi kavu/sok/kakao i uputili se prema vratima (nakon što sam platila račun, da se ne bi pomislilo), mi na vrata a vani pljušćina i to kakva....pogledamo se najstarija i ja, onako ko telad, bez obzira što nam je frizura za "predstave" gdje je mrak, i šminke danas nema na vidiku, okrenule se na peti i naručile još po kavu...ok, zapravo, ja sam se zderala iz sveg glasa:"Svima jedna runda" :D srećom, samo mi i taj dečec za šankom :D u kojeg sam sa malim neugodnjakom u očima baš tog treba pogledala a on se drpa od smijeha na sve moje glupave komentare za razmazanu sminku i natapiranu kosu. Sjedamo mi i vidim da dečec još uvijek dolazi k sebi gledajući moju bandu kako se pakira natrag u birc, ja onako, dobra kao uvijek, kao kruh ili pecivo, kifla ili slanac, kažem konobaru da (kao što sam rekla), pita dečka šta će popiti. Nakon par minuta, vidim ja da poruka polako stiže do dečeca, a on me onako blijedo pogleda i pita:"kaj ozbiljno?" A jbote, pa nisam ti ponudila...jelte - kiflu :D Odgovaram ja njemu, pristojno kao i uvijek:"Zar Vam se ja činim da se šalim? Ja sam uvijek ozbiljna, kao svinjska gripa!" :)
I eto....popili mi kavicu, i taj dečec, napravih ja dobro djelo...Jel se to računa kao dobro djelo? Ako ne onda sam nadrapala :D

16.04.2014. u 04:22 • 0 KomentaraPrint#^

Sad bi se čovjek pitao

....pitao bi se netko, totalno neznan, nepoznat meni ili ikome koji mene zna pa da se čovjek raspita - šta je ovoj babi? Nema je nema pa eto, dođe, napiše par gluposti ili pametnih stvari, kako za koga.
Pa, eto, nakon što sam maknula iz glave nekolicinu sitnica koje su mi zauzimale radnu memoriju, potrpala sve to u par pričica, da se vratim u svakojake teme koje mi se motaju po glavi.
Iako nisam dugo pisala, ne mogu reći da nisam imala što za reći, bilo je toga i previše, možda i totalno previše za sroćiti u jedan normalan "post" ili kako se to već zove tu na blogu među blogerima.
Šta se sve izdešavalo, osjećam se kao da je prošlo dulje od godinu dana od zadnjeg pisanja, iako niti prije toga nisam "imala što za reći".
O jesam, i to dosta, od nekulture medicinskih djelatnika, do nedo**anosti nekih osoba koje rade sa djecom a trebali bi biti u konc logoru obzirom na način ponašanja.Pa sve do dragih osoba koje ti uljepšaju dan samo sa porukom ili pozivom, ili sam sa znanjem da su tu, negdje u blizini. Znam ja, svjesna sam toga da veliki dio toga što napišem nema veze s vezom, ali šta u današnje vrijeme ima? Znanje? Diploma? Iskustvo? Vještine? Nipošto, još smo mi duboko na balkanu, zadrti ljudi, pomalo priglupi za razliku od većine svijeta, a tako očajno želimo biti dio tog svijeta, koji prcaju svoj narod a opet nešto se napravi. Ne kažem ja da je daleko negdje bolje ili savršeno, ali ipak, negdje je nešto bolje a negdje gore. Ali smatram da bi se trebalo pogledati možda preko ograde, možda susjed tu puricu bolje peče, pa daj, pobogu pitaj za recept.
U pitanju promjena, nema toga i ima. Sinek mi više nije 25 kilometara udaljenoj školi, možda jednom prilikom napišem kako, zašto i na koji fking način sam to uspjela, ali jesam, i mogu reći da se pomalo ponosim sa svime, kad pogledam unatrag, na onaj retrovizor života, i pogledam sve one fleke, packe i mrlje koje su ga prekrile, nađe se pokoji čisti dio, još neumrljan ničime, još onako lijepi i svjetlucavi.Možda je sljedeće što dolazi baš na tom svijetlom dijelu, i možda se ne umrlja previše....bilo bi to lijepo.
U pokojim razgovorima, kad se govori o muško ženskim poslovima, u kojima redovito imam osobe "za" i osobe "protiv", moram objašnjavati i crtati. Ja sam, reklo bi se, sudeći po još uvijek nekim naznakama - žensko. Ako gledamo na one bildere koji nemaju niti vrat više od toliko nabildavanja, moram primijetiti da su im se neki, ženama poželjni dijelovi - smanjili. Žalosno ali istinito. A ako pogledamo, tim istim nabildanima (kažem oni drastično nabildani, ne oni "sexy"),dakle tim masovnim, su malo cicke narasle. Što, valjda, dolazi u kompletu - manja muda veće cicke. Ako ćemo gledati na to, polako se pretvaram u frajera, očito, muda imam i prevelika, grande cajones, a eto, ono drugo mi se s godinama smanjilo, što od djece, što možda od genetike ili nedostatka "masnih" naslaga. Ali eto, još malo pa ću moći na promjenu spola, samo mi još uz cajones fali i....No, nećemo u detalje, ovo je ozbiljna tema.
I tako, evo mene natrag na pisanje, baš danas iako se o tome već razglabalo među mojim poznanicima, nemogućnost spavanja, previše toga u rasporedu i u glavi, možda neke sitnice od nekoć davno koje su eto baš danas navrle van i hoće mi mozak preuzeti kao neke spodobe, duhovi ili šta već, nevažno. Sve je to ionako prolazno, dođe, prođe.
Uvijek se ja držim one - Nikad ne reci nikad, i - sve što je lijepo kratko traje....tako da bez obzira što je, nikad neću reći da poslije kiše dolazi sunce bez toga da će nakon tog sunca opet, kad tad pasti kiša.

16.04.2014. u 03:08 • 1 KomentaraPrint#^

Marsovci vs. "stvoritelj"

Sjetih se ja ovog trena, sad kad mi je već mozak lijepo nabrijan na razmišljanje, teme koju smo imale frendica i ja, bilo je to onog dana, baš onog kad nismo imale pametnije teme i naiđemo na emisiju o vanzemaljcima, slatka su to meni bića, nemam ja ništa protiv njih, iako sam možda različitog mišljenja od većine naroda, ali smatram da su to jako pametne spodobe, vjerojatno nižeg rasta, ne troše vrijeme na rast nego samo razvoj, što bi reklo da sam ja narasla ali o razvoju se da diskutirati. Obilaze oni tako naša polja, beru pšenicu, kuruzu i ostalo što se seljak mući da uzgoji, sreća pa nam kokoške ne maltretiraju, ali tko bi sa tim životinjama uopće htio dolaziti u konflikte. Ali, sudeći po tome da se baš ne pokazuju, osim onih dana kad se s*ebu pa eto, prolete iznad/pored/povrh nečega, ali pametno pa sakriju tragove, iskreno, ne bih se niti ja družila sa zemljanima na njihovom mjestu.
I tako, ušle nas dvije u srž rasprave, ne damo se smesti, pita mene ona, pomalo s nevjericom u moja uvjerenja, na koju foru onda "križ" u kršćanstvu? Eh...pa...sad...ne bila ja svoja ako joj nisam lijepo sve objasnila. Pa da svekolikom pučanstvu podijelim dio mojih razmišljanja o malim sivim/zelenim/rozim, kakvi god oni bili.
Nije da sam stara toliko da se sjećam (detalja) ali, smatram da bi bilo sasvim logično razmišljati da je zemlja davno nekoć prije, bila pusta i eto, kao marsovsko smetlište ili spremište, ili "pusti otok" za odmoriti malo one glave trokutaste ili da dobiju onako preplanulo zelenu boju tena. I sad, došao neki tamo pametnjaković, recimo, aj nek bude gospodin Marsovski Putin, može i Obama, da sad ne kažem odmah Mesić ili Josipović, ne znam da li je dozvoljeno spominjati njihova imana uzalud, nazovimo mi njega KakoGod. I tako, sjeti se on (po učenju jednog tamo na seriji o marsovcima) da je njemu palo na pamet da izume/izmisle/projektiraju/kloniraju, nekakvu vrstu "životinje" koju će oni nastaniti na planet Zemlju i neka oni njima kopaju zlato. Naravno, pametno, zašto bi marsovci kopali kad to mogu kao nama oni cucki što kopaju one gljive, pa neka ta nova vrsta iskopava zlato. I tako, tamo neki genetičar njihov, smučkao neki bučkuriš i izlegao se prvi čovjek. Lijepo, krasno je on to izveo, dobio tamo neko marsovsko priznanje, možda i neki marsovski spomenik, doživio slavu, marsovsku slavu, neće valjda zemaljsku. I eto, razmnožili oni tu vrstu i prebacili u "torove", tzv. države, po cijeloj planeti Zemlji, da kopaju....
Kao što svi već dobro znamo, ta vrsta je na početku bila, da ne budem pregruba, pomalo priglupa pa im se sve trebalo nacrtati i pokazati. I eto, vračam se na pitanje moje drage frendice - kako su onda nastali križevi (oni iksići koji predstavljaju, u ovom postu nepredstavljenu vjeru). E, nije ti to problem objasniti - bio tamo neki predstavnik te nove vrste, isto pomalo, siroće priglup, sa onim buzdovanom u ruci, češka se po tintari i gleda, nikako početi kopati, i dođe jedan od marsovaca, vidje da je siroće tulavo, nacrta on njemu iksić na tlu i kaže:"Tu kopaj!" I ajde, nije taj baš toliko tulav, počne on kopati i nađe to "nešto" svjetlucavo i prekrasno, marsovci svi veseli, zadovoljni i naravno, od tada je toj novoj vrsti taj iksić predstavljao znak njihovog "stvoritelja" :)

16.04.2014. u 02:45 • 1 KomentaraPrint#^

Posljedni živući fosili

Znam, znam, teško za povjerovati, ali postoje, teško ih je za spaziti ili uočiti ali eto, nije da sam ja primjer ali poznam, čak dvojicu.
U stalnoj komunikaciji sa ljudima, da li poslovno, prijateljski ili eto, pozdravi me netko na ulici ko je savršeno zna i tako je veseo/la što me vidi ali ja kao i uvijek nemam pojma tko je to, pa u većini slučajeva pitam jednu od mojih kćerkica da me prosvjetle, susretnem i osobu, moram reći mušku, koja je još uvijek ona stara Bečka škola, tako slatko, medeno, pristojno, ljubazno, prema "dami" (ovisno kako kojoj, pol tih dama ja bih osobno zveknula šamar ili poklopac kante za smeće da se saberu), ali opet, takvi "šarmeri", "đentlmeni/gentlemani, ne rade separaciju pa niti među onim onako već zveknutim tko zna čime, puknutim ko kokica, opičenim i ludim babama, napirlitanim kvočkama niti muškobanjastim ženskama, nego svejedno pridrže vrata, privuku stolicu ili pripale željno očekivanu cigaretu. Znam ja sebi držati vrata, pa i otvoriti ih sama ako za to imam potrebe, stolicu, ajd, mogu sama :D ali cigaretu, bože sačuvaj, nedo bog da odem od kuće bez upaljača, pa opalila bih se po nosu. Ali slatko ti dođe, vidjeti kako se dobro drže, ne interesira ih što su u definitivnoj manjini, možda pokoji u svijetu, već na popisu ugroženih vrsta, za koju sam ja osobno smatrala da je već odavno izumrla, tako da je jako lijepo doživjeti to, vidjeti da postoji spas za tu vrstu, bar mala šansa da će nam netko pridržati vrata kad budemo bježali od zombija i apokalipse.... Iako poznajem tek dvije takve osobe, lijepo je to, osjećam se posebnom, jer ipak među toliko ne-gentlemana, (sad bih nabrajala ali bit ću toliko dobra da ću staviti poznate *****)....dakle, ta vrsta, već davno smatrana izumrla, u mom okruženju postoje dva.
Stoga
Hvala Vam dragi moji gentlmani, čast mi je poznavati živuće fosile. Ja bih Vas lijepo molila, u ime (barem 99.9%) ženske nacije, razmnožavajte se i neka vam ne bude neugodno.
Fala

16.04.2014. u 02:36 • 0 KomentaraPrint#^

Poštar uvijek zvoni dva puta

Ma kikicu moju...da moram tako početi priču....ugl. Da pojasnimo, slatki su ti naši poštarčići, nemam riječi, nose oni nama poštu vjernije od gmajla jahua i kompanije i još te k tome pitaju kako si, ša ima ili ti zveknu susjedovog cucka koji laje kao sumanut jer eto, stiže poštar.
Pa, da kažem, nadam se bez posljedica, ali moram, jače je od mene, ja da ne pričam na usta, ja bih ...jelte...i na to progovorila, pa onda bolje, a k tome i pristojnije je da pričam na tipkovnicu (tipkam).
Desilo se to jednog lijepog dana, (ma pojma nemam kakav je bio dan, ali guba zvuči). Dakle, dođe meni MOJ poštar, zvooni on pristojno, ali stvarno, lijepo zvoni, sad da li je u pitanju moje zvono samo po sebi ili do njegovog stiskanja, ne bih Vam znala reći, ali, zvoni on tako meni, otvorih ja a on blijed kao krpa (ne znam zašto krpa, ali tako ljudi kažu), dakle, blijed kao da je mene vidio. U iznenađenju, uspije on mene pitati kakvu on to poštu meni ne donosi?? Evo ti upitnika i iznad moje glave, znate oni upitnici koji se množe u crtićima, e, baš ti. Meni ništa jasno, i kaže on meni da je dobio "packu" od gospona "el hefe" da sam JA prijavila da ne dobivam poštu?!?!?! Čujte, iskreno, pošta koja mi nije niti došla, nije mi niti važna, znam ja da će doći i ona koju ne trebam ali ona koju trebam dođe na e-mail :D , ali nisam to rekla, bilo mi žao. Da skratim već unaprijed post koji bi u planu mogao biti poduži, tjedan dana ranije sam ja zvala internet posluživača/provajdera/nazoviGaKakoHoćeš, e baš neću reći kojeg jer može biti kao besplatna reklama ili anti reklama, ali ok su mi, simpice... ja jesam zvala, ali radi NEPOTPUNE pošte, tj. dođe mi račun, bez računa (sad je tu nenadana reklama za račune bez kojih se ne računa, ali to je kako rekoh, nenadano). A oni, to lijepo prebacili na poštara, kao da si on pocjepa dio moje pošte pa doma skuplja kao markice, sličke, lutke, autiće, šta ja znam šta ljudi skupljaju....veš mašine. I ja, sad moguće malo iznervirana...ma nisam, teško se ja iznerviram, ali, nemoj tako sa mojim poštarom...ja ovako lajava, budala, kažem svom poštaru - daj ti meni nazovi tog svog "nadređenog" da mu ja nešto na(d)redim. I, nazove on svog nadređenog i počne (nisam ja to znala, ali jest) početak (dakle, počne početak) mog horora. Aj dobro, meni je bio iako nikome oko mene nije bio horor, više komedija. Rekoh ja(budala lajava) gospodinu, ali fino, onako, pristojno:"Poštovanje gospodine Šefe (s veliko Š), došlo je do nesporazuma, ja bih Vas molila da poštedite Mog poštara od problema jer nije on kriv, zvala jesam ali mi pošta dolazi, tj kuverta, a u kuverti "ku...", (ok nisam upotrijebila tu rijeć ali se tako lijepo stopilo sa rečenicom sad dok ju tipkam....). Poštarčić mi je tako blijed za nepovjerovati....dužni ste nam i kavu i pivu da dođemo sebi, ako nikome, meni." I završili mi tu priču i razgovor, riješila ja taj nesporazum i mislim si eto, napravih ja dobro djelo a nisam se maknula dalje od kuće.....
Prošlo par dana, već ja zaboravila na gospona "nadređenog" i poštara i izgubljene pošto i skupljanja poderotina. Zvoni meni telefon. Aj, doma sam, moj telefon, javih se ja (budala), dobar dan....dobar dan....a je, sječam se (to onaj, šef, nadređeni, od poštara)...Vrijedi li poziv na pivu/kavu? Ma šta ne bi vrijedilo, ja doma, klinci u školi, zašto bih pila kavu solo :D ?
E sad bi Vas masa reklo - A budaleeeeeeeeee ( ma i ja, sad, ali nisam tada)
No, reče meni čovac, stiže on za petnaestak minutica. Aj, dobro. Šta ću ti ja.
Evo njega, još ja onako hiperaktivna, kavica na stolu, imam kompani, baš superiška. Započne on neku temu, i još uvijek ja ne kužim, hbeš budalu, bila i ostala, ne kontam ja šta on govori. Ali ok...Kaže, mora on negdje skočiti ali će se vratiti za pol sata. Aj dobro, mislim si, imat ću vezu u pošti, ako mi ikad nestane neka pošta da se imam kome požaliti. Ode on a meni polako sve njegove rečenice dolaze k svijesti...U JBMTI....Ne znate kakva je to panika...ljudi moji...zovem ja frendicu broj 1. kao za vraga ona 30 km dalje, savršeno, zove frendica drugi frendicu da ja paničarim, nema teorije da ja izgovorim razlog preko telefona....čo'eče. Zove druga frendica, pita šta mi je....pa ne mogu ti reći samo se pojavi kod mene u roku pola sata. (aj zamislite me samo kako paničarim). Uglavnom....pošaljem ja frendici SMS da uleti i ne govori da sam ju zvala ako je ikakav frajer prisutan, ma da je i batman, samo neka šuti. I zvoni čovac na vrata, ja već paničarim na očigled, očitavam mu bukvicu i još svašta što se da očitati...Luda, uspijem izgovoriti pokoju suvoslu rečenicu...ali HBOTE, jesi ti normalan?? Zar ti ja ličim na išta sličnog...I, ono spasonosno zvono, kao u školi zvono koje je označavalo kraj terora, zvoni moja frendica....a lipo moje....ulazi ona, frajer se (srećom) pakira i pozdravlja :D a frendica blijeda...ja zaključavam vrata kad je poćela sa pitanjima - šta je, tko je, klinci? Hitna? Tko je umro? Tko se rodio? Tko se udao/oženio/rastao? Ugl, nije pitala, samo je čekala objašnjenje jer niti ona nije više mogla pričati obzirom da sam joj prenijela veliki dio moje panike....
.........
Aj mi recite molim vas, kako bi reagirali, možda biste me ubacili u top, pod vlak, tramvaj, kamion....Kao što vidite ona nije, još sam tu, čitava :D taman toliko da vam piskaram....Odgovaram ja njoj :"Tip mi se upucavao!!!!!!"
.........
Da, kao što rekoh, još uvijek sam živa, nije me ubila, možda je bila jaaaaako blizu ali eto, dobra je, šta reć :)
.........
Da objasnim - očito sam već ostarila, pa se sve to već promijenilo obzirom kako je to bilo u "mojim" danima upucavanja, ali, nemaš ti meni šta doći doma sa takvom namjerom a da mi prije toga ne najaviš, prijaviš, nacrtaš sve moguće i nemoguće namjere svog dolaska :) Hebi se ti, kava je kava, piva je piva....sve drugo isto ima svoj naziv.
.........
Da mi je prijetio životom, lakše bih se snašla ali OVO.....stvarno sam ostarila....

16.04.2014. u 01:30 • 1 KomentaraPrint#^

Povratak smajl (:) ) age (33) čekića :D

Poštovani moji dragi cijenjeni....
Ev mene na vrata kao poreznika, ništa ne tražim samo pišem. Mogu se ja brojati kao onaj koji radi popis stanovništva pa da vidimo tko nam se pojavio, odjavio, prijavio....Nije to ništa, to sam samo ja, kao i inače, mozak radi 300 na sat, oš kilometara oš milimetara ali ide na sat.
Nije da mi se nije pisalo, ili da nisam imala išta za reći, imam ja toga i viška ali nikako sjesti na miru, pisati i popuniti ovu stranicu još pokojim glupostima iz moje riznice dragocjenog "zlata".
Upravo nekidan (neki dan, iliti nek i dan), da se ne nađe pokoji gramatičar da mi ispravlja greške), pita mene moja draga frendica za stranicu mog bloga :D
E pa lipo moje oko plavo, ev ti ga, ali ja nisam pisala pa ima od zadnji puta.
I eto, obzirom na obzir da sam obzirna prema obziru, otvorih ja tu stranicu, i imam šta za vidjeti.....Pa dragi moji, šta sam ja ovo pisala?? Na čemu sam ja to bila, da mi je toga i sad malo.
Ali nema veze, nisam ja na nikakvim supstancama ili napitcima ili travama, taku me mater rodila, i ispala ja takva kakva jesam, rekla sam ja davno, BOg naš dragi to dizajnira jednom i pokida nacrt, jedna "ja" je i previše.
Vratih se ja blogiranju, večeras u ove, recimo kasne sate, kako za koga.
Na miru, pa ako će se netko smijati, neka. My work is done, I can die happy now :D

16.04.2014. u 01:28 • 0 KomentaraPrint#^

subota, 01.06.2013.

kad je kiša....

...dobro poznata muzika iz 80' i 90' i tek kad se muzika utiša, lagano se čuju udarci kapljica kiše na prozoru....iako bi se očekivalo da sada već sunce grije k'o veliko, ništa od toga ove godine, prezimiti ćemo i proljeće i ljeto, a moguće je da ćemo i jesen prezimiti...eto nam za čas zime koja ionako nije prestala.
I napokon si nakon dugo vremena uzmeš dan slobodno, i od učenja i od posla, misleći da ćeš se odmoriti, baciti mozak na pašu i ne razmišljati. Grozno naivna pomisao. Dani prolaze u stvarima koje su već postale rutina, učeći nešto što ti u životu neće trebati iako ti ponekad vjerojatnost dobro dođe ako želiš nekome izbiflati sve na vrh i povrh što ga ide i kolika je vjerojatnost da će nakon povrh' svega nastaviti pričati gluposti...da li ću u životu imati priliku iskoristiti znanje arapskoga pisma i značenja svega što se čita sa desna na lijevo ili će mi samo znanje da napravim lopticu kako skače gore-dolje u "flešu" u životu dobro doći. Ili će svo vrijeme samo proči da bi se jednog dana pogledao, u najboljoj nadi u pošteno prljavo ogledalo, i vidjeti da ti je život prošao u trenu, ne stigneš se niti okrenuti već ti sjeda kosa (ok ne još, ali ubrzo) viri ispod svih naslaga farbe za kosu. Lijepo budalama kojima i šamar dođe dobro, pa ih ne *ebe državni proračun, Barišićeva pobjeda ili tko je kome šta u vladi potpisao ne bi li ljudi imali o čemu razgovarati kad se sretnu na kavama. Iako mene, osobno živo zaboli tko je kome šta dao/prodao/potpisao/prepisao, meni je samo posao vezan uz to. I eto, kad pogledaš, ono što te se najmanje tiče, i za što te stvarno nije briga, na kraju krajeva dospiješ na mjesto gdje se pola vremena vrti oko baš tih neinteresantnih stvari.
Ili, ono već spomenuto vrijeme bez pameti razmišljaš, baš sa tom pameću koja bi trebala biti negdje na paši, na zelenim travnjacima, o glupostima, starosti, štakama, sjedima, heklanju, štrikanju čarapa i svemu što spada pod zanimaciju osoba u poodmakloj dobi :D ili sam ja već i previše odmakla, ne dobi ali onoj pameti koja "kao" pase travu, iako sumnjam da je vegetarijanac, ali nikad se ne zna. Možda da joj se ja pridružim pa počnem čupati djetelinu, tratinčice i svu onu zelenjavu koja se nalazi po travnjacima i livadama....možda me sretnete na nekom proplanku, skupa sa mojom pameću, kako degustiramo.....

01.06.2013. u 19:52 • 2 KomentaraPrint#^

nedjelja, 13.01.2013.

Ajme, šta mene tu nije dugo biiiilooooo

Ispričavam se blogerskoj zajednici što uvrijedih Bloga.
Pozdrav svima sa ove strane mjeseca. Pisat će Hladnjača ubrzo opet ;) samo ne sad preko moba :)

13.01.2013. u 03:13 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 09.11.2011.

Skoro..pa eto prošlo godina dana da sam ovdje...

...i da li se što promjenilo?



Baš ništa..... :( :( :( :(

09.11.2011. u 19:19 • 1 KomentaraPrint#^

nedjelja, 28.08.2011.

Plaže, kupališta, jezera, mora..i moji doživljaji sa istih...

Vidim kruže priče okolo o svim mogučim doživljajima sa plaža, slikice, uživancije i svašta ponešto...ja bih se osvrnula na ljudske gluposti, nepromišljene događaje i budale koje se tamo pojavljuju.
Svatko ima pravo na svoje mišljenje pa tako i ja imam svoje. Sviđalo se to nekome ili ne...složio se netko sa mnom ili ne, ne interesira me baš ali bih ga ipak podjelila sa onim hrabrim pojedincima koji navrate pokoji puta i na moj bložić :)
Smatram, i to sa dobrim obrazloženjima, da plaža/kupališta i ostala mjestašca sa nakupinom vode namjenjenom za rashlađivanje u ovim "toplijim" danima, definitivno ne idu uz cugu/piće/alkohol i ostale tekućine koje rezultiraju ponašanje pijanca (plus sve ostale nuspojave)....a i iskreno, jest da sam pripadnica kakti ljepšeg spola ljudske rase, definitivno se ne bih na plaži pojavila napirlitana, našminkana i ulickana kao pelikan na balu.
Uglavnom, da se malkice pojasnim :D
Pošto su dani "topliji", uhvatim ja lijepo malo slobodnog vremena pa sa klincima na obližnje jezero, na rashlađivanje tjelešca :D
Falim te Bože pa ljudi ima svakakvih :D a ja kad se malo sjednem da odmorim i uhvatim malo "boje" kako bih bila kjut preplanula, pa da i ja mogu napirlitati se i šetati gradom kao da sam vidjela mora (ne ono u boci koje mi je frendica donjela nego jel...baru :D ).
I odmaram ja tako, dosele se par ženskica, napirlitane do ušiju, jedna čak i nekakve đinđule ima u kosi, perle, šminkica i oblekica kao da je spremna na bal, još joj samo žabac fali za vratom da ga cmokne i voila :D spremna je na udaju...(ok, fali joj možda pokoja daskica u glavi - kukajući kako joj je stvarno vruće )ali ne može u vodu jer bi joj šminkica i sve moguće đinđule otpale...ok, fali joj čitava lamperija, jer kad bi ušla u vodu sa svim tim ciglama na sebi, zaronila bi kao sidro na dno bare.
I tako, prži se naša napirlitana ženskica sa gorim riječnikom od kočijaša, a ostali pametan narod rashlađen ali eto, nažalost bez tolikog nakita i ukrasa kao Božićno drvce...no, svako dobro za neko loše.
I tako, još uvijek se moja faca sa pokojim prištem suši nakon rashlađivanja, nažalost, šminkica mi ostala doma, đinđule isto, ali ionako mi se danas ne gleda dno bare, razbarušena kosa se suši lagano dok ženskica ispred mene, taman se ispod pegle izvukla (možda joj je još uvijek u toj torbici na ramenu) priča kako je MORALA oprati kosu jer....no, niti njoj nije jasno, nego ju je morala oprati pa niti ona ne ide u vodu (priča sa onom već spomenutom napirlitankom). Pa draga moja, ne idi u vodu, ova će te sa svojim utezima na vratu povući u vodene dubine.
I tako...nakon par ulazaka u vodu, izlazaka, sušenja i močenja, rashlađivanja i pržena na sunčeku...pojavi se ženskica sa dvoje klinca, tri frajera sa njom, dvije vrečice i....i...majčicu ti poljubim, koji će ti kiki hrpa pive???? Sjeli tako oni u pličak, stariji klinac se radi još neznanog razloga rasplakao i sjedi par metara dalje na ručniku i plaće, stara ne hebe pol posto nego drži mlađeg sineka u rukama u pličaku, dok se ostatak ekipe opija. Uglavnom, zamislite par mlađarije, petkom navećer, pred diskačem kako se zaljevaju pivama...e pa baš to, poćeli se oni zaljevati pivama...prazne boce bacaju u stranu na plažu, čepove i ostatke nekih keksića, prazne kutije cigareta i još ponešto....ostavi mamica svoje mlađe dijete u plićaku i ode valjda zaplivati...kad, mlađi uzima bananu iz vrećice i viće mama starome da malome oguli bananu...da bi frajer pokazao da drži pivu i da nije u mogučnosti djetetu oguliti bananu...?????WTF ????
Uglavnom, skužilo dijete da je starome važnija piva, bori se on sa tom bananom kao višom matematikom, pola palo u vodu a pola je stara bacila na obalu, skupa sa ostalim njihovim smećem....Kako sam skužila da su već pripiti došli na plažu?? Tek onda kad je jedan od njih izašao na "kopno" i svom silom se trudio održati ravnotežu...pa ga, valjda tlo u pokretu za nese po tuđim ručnicima i stvarima....uzela mamica mlađeg sineka u ruke i otišla malo dalje u pličaku da se frajeri mogu na miru nabacivati kamenjem i šodrom iz vode pa usput pogode i pokojeg kupača sa strane i naravno, tog klinca u rukama (koza jedna) svoje mame koja se smije kako su joj klinca pogodili u facu sa kamenjem i kako je prljav od blata....još je par kupača dobilo rafaljnu paljbu...jedna ženska se poćela raspravljati sa pijanom bandom ali oni ne hebu pol posto nego gađaj dalje.
I pobrala ja svoje klince i sa njima na sigurno - par kilometara dalje na slatkač :D
Koji je smisao ovog posta, procjenite sami. Ali stvarno neki ljudi, bilo muško ili žensko, nisu zavrijedili imati djecu.

Lijepi pozdrav svima






28.08.2011. u 18:27 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 15.07.2011.

HZZO i njihove gluposti !!!!

Početak ovog textića bi trebao biti pun svakakvog riječnika upučenog gospodama iz HZZO-a.
Ne mogu reći da sam gledala emisiju od početka, i iskreno, nitko kod mene u stanu ne gleda niti jedan program Hrvatske televizije jer je pun gluposti, programa koji nisu namjenjeni ničemu osim laganja, sranja i trpanja iz šupljega u prazno a ako im to ne uspije onda mi uspiju dignuti tlak na maximum u roku od pola minute tako da ga obilazim u širokom luku, kao jedno veliko govno, da oprostite. E pa, pošto sam u takvim krugovima u kojima jesam, javili meni da za promjenu, nakon jaaaaako dugog vremena uključim prvi program HRT-a i pogledam šta novoga kakaju u lijepoj nam hrvaškoj.
I naravno, tko će drugi nego netko tko nema pametnijeg posla, koji čini se nema kulture niti za popuniti umjesto crnoga pod noktom da dozvoli da sugovornik završi rečenicu nego ga melje kao da ima tucet duraselki u guzici....
I gledam ja (srećom jako kratko jer mislim da bi me u suprotnom strefio jedan poveći moždani, srćani i ostali udari...) dakle nekih desetak minuta kako se našlo jedno kakalo iz HZZO-a da kaka po osobi koju znam godinama, koja je ne savršena nego radi svoj posao kako Bog zapovjeda...naime, našle se budale iz već par puta spomenute državne institucije da ubiju vrijeme, budu ponosni kad mami kažu da su na teveu, mahnu i navećer zagrle svog medu skroz ponosni jer su bili na mrakić nam hateveu broj jeden.
Neću ulaziti u srž problematike našeg "sjajnog" sistema zdravstva i svog mogućeš zdravstvenog osoblja ali u ovu temu budem ušla više radi svojih živaca i naćina obilaženja trenutka usmjeravanja teške artiljerije prema gornje gradu, vladi i naravno - HZZO-u.
Dakle, došao već spomenuti čelavi, nekulturni HZZOvac, "obraniti" takozvanu opravdanu tužbu prema čovjeku koji za razliku od njega radi svoj posao.
Da pokušam pojasniti - (zapamtite čelavca)
Docent, specijalist dječje reumatologije, kome mali pacijenti iz cijele Hrvatske dolaze sa teškim bolestima kostiju i on svoje vrijeme, stručnost, znanje i veliku humanost čini sve što je u njegovoj moći da bi pomogao malim ljudima i omogučio im što bolji život, rast i razvoj. Među tom djecom je i moje dijete. Kad su svi doktori dizali ruke od nje, našetavali nas kao majmune, tek je on nakon više godina napokon, započeo liječenje koje je tad već, radi nestručnosti ostalih doktorćeka bio dugotrajan ali smo postigli rezultate. ON je pomogao MOJEM djetetu, kad su svi okrenuli leđa on je bio taj koji mi je pružio ruku ljudskosti, razgovarao sa mnom kao sa osobom i pomogao mojem djetetu.
Da sada povežem sve po malo - prvobitno smo kod njega odlazili u Klaićevu bolnicu, u koju su roditelji dovodili djecu iz cijele Hrvatske, baš njemu. Sječam se kao da je bilo jućer, preokreta u Klaićevoj, neadekvatnih uvjeta rada, kad su izašle slike djece kako primaju toliko potrebne lijekove na hodniku jer njegovi pacijenti nisu imali mjesta. Selili su djecu iz prostorije u prostoriju, kad god bi se netko sjetio djeca su sa infuzijama bila premještana, sve dok nisu završili u ambulantnoj čekaonici.
Docent se izborio sa svojom ekipom za adekvatan prostor liječenja, ali ne u Klaićevoj nego na Srebrnjaku, napokon, mali pacijenti imaju mjesto gdje će se liječiti, maštati o nogometu i košarci..baletu i atletici... A docent je mogao na miru nastaviti liječiti male pacijente i svakome pružiti mogučnost adekvatnog liječenja i nadu za budučnost....
E pa tu sad nastupa već spomenuti čelavac, zašto bi bilo jednostavno kad može biti komplicirano. Prvo da napomenem da ja nisam možda adekvatni "skakatelj" na HZZO ali...jbemu mater, kaj vi tamo radite????
Kaže šjor čalavac - "Klaićeva je imala ugovor sa HZZO za ordinaciju dječje reumatologije, Srebrnjak nema !" Kaže čelavac - "Srebrnjak je jedina bolnica u hrvatskoj koja nije pod HZZO !" A pas ti srtinu, a je to posao Docenta dječje reumatologije ili tvoj, glavno da si se došao kur*iti na teve sa svojim glupostima. Podignuli oni optužnicu da doktor radi protuzakonito jer bi on trebao čekati, tj ne, pacijenti bi trebali čekati dok se tvoj usrani ured sjeti raditi svoj posao????? Jbala vas ta vaša demokracija i birokracija i ostale kracije kad ćete svima usrati život samo da bi vam kolektivni godišnji trajali pol godine a ostalih pol godine bi bili na slobodnim danima i pauzama za kavu od mjesec dana, i sat vremena mahanja mami na teveu.

15.07.2011. u 17:34 • 3 KomentaraPrint#^

srijeda, 15.06.2011.

...zašto sam počela pisati?

Obečala sam jednom, nedavno da ću napisati razlog zašto sam uopće počela pisati blog...večinom nađem načina da se izrazim, izmjenim mišljenja ili laprdam bezveze tek tako da izbacim svu moguću glupost iz glave i napravim mjesta za još više gluposti...obzirom da bi tada, odgovor bio preopširan i nekako mi se od omda motaju misli oko tih dana, bilo bi najbolje da napišem kako je to sve počelo i zašto sam odlučila uništiti tipkovnicu vrijednu...no - vrijednu tipkovnicu....i izbaciti sav višak nepotrebnih informacija, gluposti što su se nakupljale godinamaa možda čak i misli koje mi opet, zaokupljaju toliko vrijednu memoriju mozgića da bi je trebalo osloboditi.
No, da se vratimo na taj slavni 05.11.2010.g....zapravo, par dana ranije kako bi se pohvatali svi konci...02.11.dan nakon Svih Svetih....bio je dan skoro pa isti kao drugi, hrpetinu toga za napraviti, kontrola sa malom u bolnici, još neprogutana informacija da mora na operaciju i cijeli dan hopsanje - škola, razredi, doktori, kontrole i pretrage, večernji trening, klinci, ručak, učenje, ponavljanje i naravno....večer za pamčenje opisana u ovom textiću -
http://ice-queen.blog.hr/2010/11/1628366678/zavrzlame-u-ljubavi-tragedija-ili-komedija.html
(moj ročkas i cvijeće za groblje)....
nadalje, trečeg jedanaestog sam imala hrpu razgovora, par sa doktorima i jedan pa eto, sa psihologom, smatrajući da će ovo sve što mi se nakuplja u glavi vezano uz moje dijete i njezine dijagnoze razići i da će jednom biti malo jednostavnije....dijagnoza :Depresija (hahahaha) i neke tbl za smirenje???? MOLIM??? Ok, ako me pitaš šta ako bude najgore pa jbote, da sam se počela smijati e onda bi mi trebale i tabletice i neka košuljica dugih rukava koji se vežu na leđima...da...zaplakala sam....a moram i ja koji puta....ništa, draga moja, ja ti u životu nisam popila ništa za smirenje a bilo je situacija kad sam možda i trebala ali opet nisam...i tako...prođe taj dannapola, ja doslovce kao inaće rastrgana na milijun strana...još pod prekrasnim dojmom sjajnog mi rođendana, pokupim ja lap-top od frajera (čini se samoprozvanog biznismena) i kaže on da treba mašinu sutra ujutro. A ma je li?? Sad je 20:34 minute (da, bolesno, pamtim točno vrijeme...užas)...stižem doma,sređujem klince, večera i spremanje klinaca u krpe, pripreme za sutra i primanje posla (moram i ja nešto zaraditi). I tako, poštovani biznismen želi Vistu, koja govori hrvatski, jbote, kakti neki biznismen a nema pojma ingliš lengviđ nego hoće da priča hrvatski. Jbote, tko još to koristi a pogotovo da nemaš pojma engleski (glavno da ti je komp pun virusa zbog gledanja "kućnih uradaka". Da ne duljim (opet) mašina sranje, backup, reinstalacija i ubacivanje hrvatskog u Vistu me koštalo sna ali ništa zato, nije mi prvi puta, 7:25 ujutro gasim mašinu i (u međuvremenu sam probudila dijete za školu i pripremila ju), ubacujem dijete i komp u auto i jurim ostaviti dijete u školi i predati lapa tope biznismenu koji ne spika ingliš nego samo hrvatski. Brzinska kavica sa frendicom i spremna za razgovor sa stručnim osobljem u školi oko nastavka školovanja ili selidbe u drugu, prilagođenu školu. Preživjeh ja to, recimo...već osječam da nešto ne štima...neumorna sam ali na rubu živaca, hiperaktivna, mozak, osjetim kako radi, pokupim dijete iz škole i ostavljam kod frendice jer imam jedan dogovor....sa bioenergičarkom, jer...nakon toliko godina već se okrečeš svemu ne bi li našao riješenje ili pomoć...umalo da se vračarama nisam javila....i to je prošlo dosta naporno, psihički naporno...pokupim jednu frendicu i njene curke iz škole i krečem po svoju klinku....osječam da ću puknuti ali ne smijem...dijete je pored mene...ne smijem...uvijek kad se to desilo cure su već spavale...od kad sam ja takva u sred dana?? Otvara mi frendica vrata, uzimam dijete i govorim da moram hitno doma, upalit ću joj crtić u sobi...samo da me ne vidi...na rubu sam suza, ne mogu više...previše je toga za mene jednu...jednostavno ne mogu više...dolazim doma, znam da sam nešto mljela frendici u autu ali nemam pojma što...govori mi nešto u vezi rata a ja joj to sve lijepo priopčim u matematičkom obliku...tjera me ona spavati ali meni se ne spava..budna sam više od 48 sati ali mi se ne spava...idem spremati i čistiti stan....dolazim doma...crtić, soba....pusa maloj kako da je sve u najboljem redu....pucam....počinjem nekontrolirano plakati....nikako se ne mogu smiriti...svega je previše u zadnje vrijeme....zovem frendicu koju sam upravo ostavila doma i ispričavam se u suzama ako sam joj nešto krivo rekla...."Smiri se, stižem za 5 minuta!" - govori ona i spušta slušalicu....stvarno je brza....dolazi ona do mene...mogu reći da sam se smirila dok je stigla...stavlja na stol pivu i govori da popijem da me kokne da zaspem....mozak mi još uvijek radi...ja pričam a ona me gledao kao da sam pukla...ok, stvarno sam pukla, nezaustavljivo pričam...meljem...zvoni telefon....druga frendica sa pitanje u vezi seminara - razlike u blogova, foruma, facebooka...virtuale i real life-a...sve ja to njoj lijepo nabrojim....klinkama od frendice sa pivom u rukama objašnjavam zašto u priobalju ima više požara (potrebno za prirodu i društvo u drugom razredu osnovne)....u sekundi sam se prešaltala u prepričavanje zadnjih par dana frendici...odjednom brbljam o svojoj teoriji djetetove bolesti i zovem glavu u udruzi objašnjavajući svoju teoriju...biće da je žena skužila da sam na rubu snaga i smiruje me govoreći da je sve moguće....i u svim tim nekontroliranim baljezganjima sjetim se kako mi se ovakve situacije nisu dešavale nikada po danu...nikada pred curama...bila sam jako aktivna na jednom forumu za osobe sa posebnim potrebama.....moderator pola foruma, aktivna u svim područjima i raspravama...pisala sve i svašta, od gluposti do (tko bi rekao) pametnih stvari....i dođem do zaključka da bi bilo dobro da počnem pisati...samo pisati o bilo čemu što mi padne na pamet....ne...piva mi nije pomogla da zaspem...uvećer sam spremila klince spavati i pokrenula ovaj blog....i nikad nisam popila onu tabletu koju mi je propisala doktorica....

15.06.2011. u 19:56 • 7 KomentaraPrint#^

srijeda, 08.06.2011.

Ne znaš ti mene, stranče....

Vrlo je lako sjediti sa strane, promatrati, smišljati svoje odgovore i zaključke, praviti se pametan, uzdizati se u nebesa i raditi od sebe boga i vraga sve dok ne zatrebaš upotrijebiti svoju glavu pa skužiš da tu nema ničega osim praznih pretpostavki i onoga što si čuo/vidio...ne, ne znaš ti mene....prazna slova na papiru/webu ne moraju značiti ništa..samo možda ispušni ventil i kao što rekoh na samom početku blogiranja, izbacivanje viška gluposti iz glave kako bi stalo novih gluposti, novih komentara stranaca sa strane, novih pametovanja anonimaca sramnih da pokažu svoje lice i svoju čud, skrivajući se iza maski i nickova misleći kako je to pametan potez kako bi i nadalje sakrivali taštinu, nezadovoljstvo i ogorčenost samim sobom....opet kažem, ne znaš ti mene stranče...ti koji stojiš preko puta...gledajući me sa visoka, promatrajući me kao malog mrava kojeg kao malo dijete možeš stisnuti i izvući život iz njega...ne znaš ti mene stranče...ti koji sa podmuklim osmjehom sjediš u kafiću, podbočen manikiranom šakom, omotanom skupocjenim satom, u kravati i odjelu nekog tamo kakti slavnog čovjeka koji je bio više od tebe u stanju sakupiti hrpu glupog materijala sa još glupljim nazivom i prišio to u krpe koje ti zoveš odjelom...ne znaš ti mene stranče...koji sa pogledom rastjeravaš sve živo i neživo oko sebe upijajući atome kisika kao da si njihov vlasnik...i ako budeš ipak u stanju pročitati ovaj text, ali stvarno pročitati bez korištenja nekih glupih zatupljenih vještina brzog čitanja koje si platio na nekom tečaju u nadi da ćeš biti pametniji zato što u pol minute pročitaš tri moja texta a ne znaš procesuirati niti pol rečenice....da, ti stranče...tebe se tiče...e pa da pokušam objasniti tebi, kao malom djetetu od tri godine koji se čudi lokvi vode nakon kiše i pita od kud to....ja sam osoba koju nikad nećeš shvatiti makar čitao milijun puta jedno te isto, nećeš shvatiti...možda jesam glupa, oštečena ili bez skupog sata na ruci...odjela nekog stranca, ali sam osoba sa debelim iskustvom i previše znanja koja se ne mogu naći u knjigama koje čitaš u pol minute...ja sam ponosna majka, ja sam osoba sa iskustvom života kojeg ti nećeš vidjeti niti u filmovima niti pročitati u knjigama...osoba sam koja u životnom stažu ima sretnih trenutaka koliko i nesretnih...sretnih sječanja koliko i nesretnih...ja sam osoba koja se uzdigla na noge svojim trudom, svojim greškama i životnom školom...osoba koja je kao komad tvog odjela u Nazorovoj čekala osobe koje će htjeti baš to....četiri godine...ja sam osoba koja je živjela sa tim pečatom pola života, sa roditeljima koji su mene izabrali...nisu me dobili kao tebe tvoji...donjela te roda jel? Ja sam osoba koja je završila školu....bavila se sportovima, svirala instrumente...osoba koja je kao posvojeno dijete imala iskustva u školi kakve ti nisi...od tjeranja, bježanja do paljenja ispred škole...i to sam preživjela...nitko prstom nije mrdnuo za mene...i nakon svega...ne znaš me, opet, stranče....jer ja sam osoba koja je nakon toliko godina mislila da je sreća na vratima...dečko...pa muž...brak...ne ne znaš me, stranče...jer nisi bio tamo dok sam ja dobivala batine....nisi bio tamo dok sam ja bježala sa bebom u rukama i vrečicom sa dokumentima na drugi kraj države...i opet...ne znaš me, stranče...iz jedne sobice izniko je stan....od bebe izrasla je pametna djevojčica, moj ponos i sreća....od vrečice sa dokumentima su iznikla nova sječanja...nove uspomene...nove slike...nova ja....ali....dobro pretpostavljaš...ne znaš me, stranče....gledaš me još uvijek...iz daljine i sa visoka...sa svojim glupim pretpostavkama....vidiš samo osmjeh na licu...možda ponekad gorak ali je osmjeh....vidiš samo glupi text na bijeloj podlozi koji još uvijek ne možeš razumjeti....možda jesam "roba sa greškom" ali tu grešku nosim sa ponosom jer je baš ta greška od mene napravila ovakvu osobu kakva jesam...zadovoljna sa onim što ima...dovoljno spretna da se izvuće iz svih govana i sranja koja se nađu na putu....dovoljno čvrstog duha da prebrodim sve što treba....dovoljno savjesna da ne činim ništa loše drugima...i dovoljno pametna da se suzdržim od glupih komentara...i još uvijek me ne znaš....i nikad nećeš znati....

08.06.2011. u 00:15 • 22 KomentaraPrint#^

utorak, 07.06.2011.

Jedan cmoljavi post...

Pokušavajući pohvatati izgubljene tračnice prošlog posta, pokušavajući smisliti pametne razloge glupog baljezganja vrte mi se po glavi cmoljave misli, vjerojatno uzrokovane trenutnim čudnim PMS-om ili vjerojatnije TMS-om (trenutnim mutavim stanjem), razmišljanjem o glupostima pokušavajući smisliti na koji način da postanem dobra kučka, ne izgubivši svoju trenutnu možda nisku vrijednost ali opet vrijednost. Izbacit ću ove cmoljavo dosadne misli sa znanjem da nakon postanja ima onaj slatki znakić u obliku smeća sa prekrasnom funkcijom brisanja :D
Da, cmoljavim, prisječajući se jućerašnjeg dana i plakanja pred frendicom, pa pred starcima (joooj...da, pred starcima, ne pitajte me)...uglavnom, u najvećoj nadi svih vremena pouzdam se j vjerni mi PMS i to da je on kriv za "ovakvo" raspoloženje, sa podlogom u pozadini VH1 programa i nekom pjesmom koja podsjeća na stare mickey mouse crtiće, tuljenje mačke koja svakim mojim podizanjem šalice sa već hladnom kavom misli da njoj nešto dajem....vratimo se na cmoljenje....da, zadnjih par dana sam baš cmoljava, klinci položili za plavi pojas (stav ponosne stare :D ), bliženje kraja školske godine (yeeeeyyyyy...napokon) i po mogučnosti napokon dolazi na red i moje vrijeme - polaganje zadnjih ispita, riješavanje zadnjih dogovora oko nekog biznisa i ..pa bio bi red da se pojavim na onim fizikalnim na koje sam trebala nakon operacije još prije par mjeseci....sve u svemu mrakić....ali...nekaj fali...pa ok, jesam ja žemska sa krasnih khm-deset godina, situirana ko crkveni miš, sa vlastitim autekom i izgledom koji eto, ne mogu negdje ući a da me se ne primjeti :D dugonoga baba sa recimo tako plavom kosom i rozim pramenovima, svakojako obojanim noktima i pearcingom na kažiprstu, tetovažom tigrića, knjigom u ruci i mp3-om na ušima :D
Da, ne treba mi ništa, sve moguće kućne muško/ženske poslove obavljam sama, popravci, pokvarci, šarafljenje, odšarafljanje, nabijanje i odbijanje, farbanje i maljanje sve mi to ide od ruke ako ne i za rukom. Sve je donekle na svom mjestu dok se ne počnem presvlačiti, nađem oblekicu koja mi taj dan odgovara izgledom, bojom i širinom sa, tog dana, raspoloženjem pa svu robu hitim natrag u ormar da imam navećer što raditi. Da, fali mi ono nešto što se ne može nabaviti po prodajnoj cijeni, naći u dučanima na fenomenalnoj rasprodaji a niti u dučanima rabljene robe niti namještaja, niti na hreliću gdje je onaj bicikl od 42kn ....fali mi da me netko mazi, pazi, grli, ljubi, grije, hladi, smiruje, nasmijava, tješi i čuva....samo to.....ne tražim previše jel da? :(

07.06.2011. u 16:12 • 22 KomentaraPrint#^

Ja kučka?

Sjedeći danas na mirnoj kavici, pogledavajući na sat, promatrajući ljude u prolazu, pridruži mi se nazovimo ga frend, i bezvezna čakula uz pokoji srk kave sa četiri šečera, mjehurića iz mineralne i svježi dim cigarete on naglo promrmlja: Sreća da si obukla ovu vestu, netko bi te silovao.....Ha? Kaj? Prvo, to nije vesta nego tunika, navučena preko majice dugih rukava koja se lijepo pruža do pol mog bedra koje su lijepo umotane u tajice sive boje :D Drugo, da nisam to obukla definitivno se ne bih pojavila (taice bez tunike, sa kratkom majicom mi nije neki fashion izazov), i pod treče, definitivno mi ne pada na pamet da me netko siluje u sred mirne kavice...nek pričeka :D
Nastavivši takoreć razgovor koji definitivno ne vodi ničemu nego više pokušava ubiti tišinu pokrivenu glupim reklamama sa radija, da li mojim glupim pogledima ili još glupljim komentarima došli smo do nekakvog hitanja jednog muškog u grm da bi iskoćilo još njih deset....pretpostavljam da moj mozak nije još toliko razvijen da bi pohvatalo sve te moguće definicije i fraze nego se potiho osmjehnem, zamislivši taj prizor kao u crtiću, popračen hrpom "bum" "tras" oblačića praveći se kao da razumijem, kao na dosadnom predavanju građe tijela i sustavnim atomima, klimam glavom kao da me interesira, odjednom uhvaćena u temi muških, veza, ne veza, ljubavi i potražnji nećega u vezi....hmmmm...đe me nađe?....ne, ne smatram da sam osoba koja traži previše, čak mislim da tražim premalo a to nitko nema....kod mene su većinom bile veze vezane omčama oko vrata tako da ne bih voljela vezu sa vezom...radije bez veze...možda bezveze vezu ali bez veze sa mogučnošću udisaja koji put tokom dana...bez brezveznih poruka tipa "zašto nisi odgovorila na poruku..." ili "gdje si, šta si, zašto si..." takva pitanja si bez problema nabavim jednim prometnim prekršajom sa popratnim zaustavljanjem dragih nam policjota koji bi me isto to pitali sa istim tonom u glasu, kao inspektori koji su pobali svu pamet svijeta pa tako i moju a još bih možda i dobila na poklon papirić sa napisanom prijavom i popisom svih mogučih greškica u vožnji kao što je preloše gledanje preko ramena u prestrojavanju, grubo složen svjetleći prsluk u gepeku ili trokutasta marama koja je ubačena u kutiju prve pomoći kao zgužvani papir i uopće ne daje izgled trokuta. Možda čak i prejako lamatanje trepavicama pokušavajući nagovoriti murjaka da me samo opomene kao strogi učitelj biologije kad bih pokušavala izbjeći odgovaranje...uglavnom, kako god, vratim li se na spomenute SMSove, ja samo pokušavam ušparati vrijednih 29 lipa po poruci jer ćemo se vjerojatno čuti večeras i ta sva moguća pitanja bit će ponovno izrečena kao da slušam pokvarenu gramofonsku ploču po deseti put i već mi notice izlaze na uši, dupe i ostale rupe.
Naći će se ljudovi koji će me odmah registrirati kao kučkom kojoj se ne da odgovoriti na SMS, koja nema lijepo složen prsluk u autu a da ne govorim o trokutastoj marami, jednim od mixanih sastojaka prve pomoći ali opet usisanim autekom, čistom pepeljarom i nekoć davno dvjema plišanim patkama odostraga :D (da, autek mi je čist, hvalite me usta moja, majku vam vašu...!)
I sad nakon svog ovog baljezganja...pojma nemam šta sam htjela napisati....ali ok, budem napisala čim mi se mozak vrati na prave tračnice....

07.06.2011. u 14:55 • 2 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 06.06.2011.

Kuhača i strip u deset slika !!!

Ok, sad će me dečki i ostali pripadnici "jačeg" spola napasti, okrivljujući me za ne znam kakve diskriminacije muškog spola, ne, nemam ja ništa protiv toga ali čula sam više nego par puta da mi gospon koji popravlja nešto ili bar pokušava popraviti, kaže - "ne morem vam ovo popraviti jer nemam alata il´ mu pol tog ne dela!!" No, smirite tenzije, govorim o pravom alatu, šarafNcigeri, klješta, bušilice, pile, papige, kombinirke i ostalo, da ne nabrajam....šta kuhača ima sa svime ovime? E pa sad.....moglo bi se nabrajati....počnimo od početka - zamislite mene (ok, bolje nemojte), bilo je krasno prijepodne i ja, kao dobar vlasnik kočije natankam auteka, provjerim ulje i vodu za hladnjak, nadolijem malkice tek toliko da ne pofali i uputim se na, već svakodnevno putovanje za beli Zabreg grad, voziti sineka u školu....
Picture this (slika 1.)- čitavih 5 minuta nakon "polijetanja" puši se iz mog auteka kao iz čajnika.
Slika 2. - križanje:traka za lijevo, traka za ravno i dvije trake za desno--> smjer Zagreb.
Slika 3. - Ja u auteku, lijeva (od dvije) trake za desno (smjer Zagreb), crveno na semaforu i već spomenuti čajnik.
Slika 4.(*.gif) - brzinsko prestrojavanje u desnu traku (slobodno zamislite slow motion picture, pristojni žmigavac i parkiranje na BUS stanici) i zaustavljanje.
Slika 5. ......bolje bez slike :D --> $%&$/%&/$%&/#%&/$R%&#%&/#$%/%&(/)%&/$%&
Slika 6. - Izlazi donekle pribrana plavuša sa rozim pramenovima iz auta, otvara poklopac iz haube i začuđenim pogledom vidi rupu :D nema poklopca od zdjele/posude/odjeljka/kante/kanistra/rezervoara za vodu hladnjaka !!!!!!!!!!!!! opet --> %&/$&/($&/(%$&($#%&%T&/)(%$&#$%#/( jbeš poluplavušu koja ne može čvrsto zatvoriti poklopac....AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA....
Dijete u autu počelo plakati jer kasni u školu...ja ne znam da li bih plakala ili vrištala...smirujem dijete činjenicom da će za par godina moliti da se auto pokvari na putu prema školi...nisam niti krenula već nisam nikud stigla...zovem gospona doktora za auteke, srećom pa je doma.....
Slika 7. Hebeno pristojni vozači muškog roda kako trube ali ne bi stali i ponudili pomoć. (opet onaj poznati --> &%&/$&/)%&/(#%&(&/=%&/(&
Slika 8. (sad stvarno zamislite!)-doktor je na drugoj strani, treba mi ona već spomenuta traka za lijevo!! --> vratite pogled na sliku 2. i gdje sam ja.
Kaže on meni da se okrenem i vratim za Goricu....hahahaha...KAJ??!!?? Čujte sad, idem li se okretati budem ostala u pm jer mi je 2km (otpr) daleko sljedeće križanje kojim bi se putem vratila za smjer --onaj na koji vodi traka za lijevo :( :( :(mother fucker father sucker....došla bum nikad...
Slika 9. Upaljena sva četiri! Rikverc! Pješačka staza! 0,002 cm/h. Barijera sačinjena od fucking stupa za semafor i životinja/zebra/pješački prijelaz. Uredni silazak sa pješačke staze! Mirno, staloženo, pristojno, kulturno i uljudno čekanje dok auteki ne prođu(zaobiđu me) i zatišje prometa (sreća pa je promet rijedak). Još malo rikverca...zavoj i prestrojavanje na toliko željenu traku za lijevo!!! (pljesak molim!!!)
FALA, FALA, MOJ NAKLON !
Slika 10. Stižem pred kuću doktora za auteke!!! Jeeeeeeee
FINAL ---> "doktorćek" stavio novi poklopec, ulio vode za hladnjak, provjerio da li sve štima i krenula ja (second time) u smjeru Zagreba. Zakašnjenje od nekih 45 minuta je bilo neizbježno ali kaj sad.
Kakve veze ima kuhača sa svime time? Ček´te malo, sad ćemo ubrzo i na taj dio.Ne kasnimo puno :D
U međuvremenu, negdje između tih slika (slobodno zamislite) moj poziv frendici da javi učiteljici da budemo kasnili jer smo malkice zapeli.
E, pa dobila sam poziv da skoknem na kavu dok čekam na dijete ako nemam nikakvih obaveza.I tko bi rekao, raspored mi se prorijedio tih dana tako da mi je definitivno nakon manevra NLO-a pasala kavica.Kavica, ćakula i priče o biciklima....Slijedi kuhača (ubrzo)! Pričam ja kako bih voljela i ove godine na biciklijadu ali da sam pomalo skeptična kako bi to podnjelo moje donekle friško operirano koljeno (ne pitajte me o tome) i kako bih si prvo morala malo dovesti u red bicikleto, provjeriti sisteme brzina, gume i tako, ništa posebno, ti si već godinama sama sređujem.I pohvali se ona kako "onaj" jeftini bicikl sa hrelića vrijednosti 35 kuna je malo u banani - šteka mjenjač brzina i ona vrti, vrti, vrti ali nikud ne ide.A, nedavno kupljeni bicikl (sineku svom) vrijednosti 400 kn, točnije 399 iz "***" (dučana) da ne reklamiram :D pleše guma i kočnice...hm....koče i kad ne treba :D
Ajde, imam vemena, daj alat pa ću pogledati.
(hoćete sličice ili?? :D )
Alat -- klješta i jedan šaraf-N-ciger :D :D :D :D
Prisutni -- moja frendica i ja !!! (dvije curke istog imena :D )
Dijagnoza 1. - Bicikl iz dučana - fkt mi fali alata, gumu treba stegnuti i pravilno namjestiti u utore na konstrukciji i pomjeriti kočnice da ne stružu gumi.
Dijagnoza 2. - Bicikl sa Hrelića - pukla sajla mjenjača, prednji sistem mjenjača brzina izgleda kao da je proživio rat, iskrivljen i nabijen na lanac.
Potrebni alat - nema ga :D
Potrebna novčana sredstva - skoro pa pun kufer.
Novčana sredstva - nema ih.
Dakle, snađi se druže.
Sad, lijepi moji muški čitatelji, morete me pljuvati, govoriti kaj hoćete, smijati se ili kaj god već ali bicikel vozi ko strijela nakon moje operacije - "sad vrijedi više od 35 kn!".
Da ne duljim, sistem je u k***,alata da skinem čitavi sistem i ručno namjestim brzine - već znate da nemam, novu sajlu nemam ali opet nemam niti potrebnog alata da zamjenim da je i imam.Problem je što feder u sistemu bez sajle uporno vrača lanac na najmanju brzinu i možeš kurblati do mile volje i jedino kaj budeš - budeš dušu ispustio i izgubio hrpu kalorija.
E sad, tu nastupa moj mali mozak sa brzim riješenjima za hitna stanja - ne preporučam ovakva riješenja na duge staze.
I usput - A JE TO - je beba za mene !!!! :D :D
Uglavnom, šta napraviti bez alata a da bicikel ipak bude funkcionalan bar neko vrijeme?
Ideja - podmetnuti nešto u sistem tako da ne pomiče lanac na najmanju bezinu :D
Ali što? Krenula je potražnja po stanu moje frendice.
U prvom trenutku nema se što ubaciti a da valja...nađemo mi, kaj drugo nego durasel baterije :D :D (samo se vi smijite !!!!znate onu - tko se zadnji smije....)imate dvije debljine baterija ( u našem slučaju), jedna predebela, nismo muško pa nam baš i ne ide guranje, i ubacimo mi onu tanju ( moram priznati, frendica, da je muško, guranje bi joj išlo od ruke), i radi sistem, samo malkice šteka, a umalo da je imala bicikel na baterije.... treba nešto između te dvije debljine....ponovno potražnja...I?? Šta ja ono rekoh?? Kuhača, dragi moji, fenomenalne debljine....hehe....prvobitno je cijela kuhača virila van iz sistema tek tako za probu, mrakić, taman...ali, pa neću joj valjda ostaviti biciklo sa kuhačom koja viri van??? Naravno, treba ispiliti mali dio kuhače taman koliko mi treba....prisjetimo se - prisutni alat : klješta i šarafNciger :D ništa, ne možeš biti majstor ako ne znaš baratati kuhinjskim alatom :D priručna pila - nož za meseko. Prva liga :D :D kuhača je još upotrebljiva, nožek tambien i voila !!!! Ta ra ra ra, bicikel je prva liga. Vozi ko strijela i naravno - na najvećoj brzini :D :D
Plus, cijena prvobitnog bicikla od 35 kn porasla je za čitavih 7.49 kn vrijednosti kuhače :D

06.06.2011. u 15:54 • 2 KomentaraPrint#^

...današnji post- numero di cvaj !!

...da, pukla sam...nije me bilo dugo pa ću sada u roku deset minuta popuniti memoriju servera dragog nam blog.haera ili bu me prepoznali kao spamera koji pipka, ovaj tipka ko navijena budala pa bolje da me skinu...ovaj, smaknu, ovaj udalje, blokiraju, bananiraju ili jabukaniraju sa bloga ne bi li trebali izmisliti radi mene još koje voće/ povrće pa me na kraju budu i šljivanirali ili porilukirali....ili me budu samo zamrznuli pa bum tak ionak ice queen bez krune na glavi....pitate se čemu ovaj glupi post? E pa stanite u red, ja sam prva došla. Blage veze nemam, mozak radi sto na sat, kupila jutros nove duraselke pa da ih isprobam...za tipkovnicu duraselke, za tipkovnicu....smiri se ženo, sjedni, zapali....udahni duboko ovaj "svježi" zrak koji dolazi kroz otvorena vrata balkona sa lijepe nam obilaznice i avionske piste pune kerozina i ispušnih plinova....kaj ne bih trebala biti naduvana svih tih kemikalija i gluposti iz guzica lijepih nam prevoznih sredstava i ostalih gluposti što prolazi cestom....pa se smijati ko budala malom prstu nego ja tu piskaram kojekakve gluposti pokušavajući izigravati kakvu blesavo zamozvanu komedijašicu koja je sve samo ne komedijalna, niti malo....ali kao što bi "moj" vjerni čitatelj i, rekla bih, sjajni komentator mojih nadasve glupih članaka rekao - nije me dugo bilo pa bi bio red da se pojavim tu i tamo, više tu nego tamo, napišem koju riječ tek toliko da obznanim svijetu da još uvijek dišem i kradem vam toliko vrijedne atome kisika iz zraka. I sad ja, kao nagomilana nakupina kojekakvih molekula, atoma, iona, prirodnih i neprirodnih elemenata, trunja, govana i skup par periodičnih sustava piskaram tu gluposti koje pas sa maslom ne bi ni ponjušio, pokušavajući ovim glupostima smiriti misli u glavi, pojačati "dancing in the street" na teveu bez ustajanja i korištenja daljinskog upravljača i nadati se da ove gluposti ne čita nitko...

06.06.2011. u 13:06 • 4 KomentaraPrint#^

Povezanost....

Jesam li ja glupa ili što? Možda sam kasnila kad se pamet dijelila, inaće ne volim kasniti, radije dođem ranije ali možda se baš taj dan nešto nasralo na putu, baš taj određeni dan pa sam stigla kad je ostalo tek nešto sitno, roba sa greškom, znate one košulje i ružne majice što su na turbo rasprodajama po deset kuna, nabacane u neku košaru ružnog izgleda, negdje u kutu dučana, gdje dođu babe samo premetati to po košari, tek tako da ne bi cijelo vrijeme bilo isto razbacano....
....prodajem auto....moj prvi auto....to je nešto moje....nešto....moje, ničije tuđe, ja sam ga platila....svojim novcima (ok, sad, posuđenim, ali opet, nećemo sitničariti...)zar se može sa komadom lima i još pokojim materijalima biti povezan? Emocionalno? Zašto plačem? To je bio moj dokaz da sam donekle jaka, da mogu sve preživjeti, to je bio fizički dokaz samoj sebi, ne ono što ja mislim nego ono što se možda vidi....sječam se svega povezanog sa tim autom...bježanja, prijetnje...sudari...izletavanje sa ceste...policije....skalpela....svega se sječam....to su bili prvi dani mene i tog auta skupa....zar se ne bih trebala veseliti što će skupa sa tim autom otići i ta sječanja? Ili će sa svime time otići i "ono dobro", onaj filing da stvarno mogu sve proći i ostati "neozljeđena"? Neozljeđena fizički....ono što se ne vidi, ne boli zar ne? Tu sam, čitava....sve mogu...koji je onda kiki??

06.06.2011. u 12:46 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 27.01.2011.

U potrazi za srećom

U potrazi za srećom..."posudila sam taj naziv" iz istoimenog filma koji je očarao, dao mi na razmišljanje još kad sam ga prvi puta gledala i još uvijek mi tu i tamo dođe u glavu pokoja scena iz filma a najviše ovaj isječak....

http://www.youtube.com/watch?v=WsYl63dAZHA

Da li je stvarno put čovjeka samo da bi našao tu toliko nedostižnu sreću? pomiriti se sa situacijom da ju možda nikad nećeš naći i da li je sreća s vremenm zapravo dobila drugo značenje ili je postala materijalno ne vrijedna ako uz nju nije povezana materijalna dobit. Zar se stvarno neki ljudi mogu zadovoljiti materijalnom srećom a iznuta zauvijek ostati prazni?
Što me fascinira scena iz filma, dio gdje je čovjek, prošao sve i svašta da bi svom djetetu mogao pružiti kakvu takvu budučnost..stvarno "našao" doživio sreću, toliko traženu i išćekivanu sreću a opet...koliko je naroda bilo oko njega da se na kraju morao veseliti sam sve dok nije došao po sina.

Od kud tolika važnost podijeliti sreću sa nekime, vidjeti da se još netko veseli skupa sa tobom. Zar smo stvarno postali takva bića da ne primječujemo sreću drugoga, idmo samo ravno, kao konji na utrci sa onim čepovima pored očiju da ne vidimo niša što nas okružuje?
Zar je materijalizam toliko nadjačao baš sve da bez njega nema sreće? baš prave sreće, koja se ne može riječima pokazati niti objasniti?

Možda ja, ti ili netko deseti još nije našao svoju sreću..da li odustati? Naravno, prihvatiti se ovoga što imaš, uživati u tome što imaš jer sto posto imaš više sreće nego onaj drugi koji toga nema...tebi je ta sreća mala, ti bi još a baš taj koji to nema, njemu je ta sreća možda nedostižna. Malim koracima do veće sreće. Uživaj u ovome što imaš jer i to može nestati u trenu.

Možda me Hollywood bude tužio za krađu "imena" pa završim u zatvoru skupa sa Quentin Tarantinom, paris Hilton, Charles Barkleyem, Khloe Kardashian..da ih ne nabrajam jer ih ima, i eto, u trenu, nekima nedostižna sreća upoznati slavne ličnosti, meni će biti na dovat ruke, iliti lisice.

Ja svoju sreću imam...uvijek se ta sreća može nadopuniti sa još nećime ali ovu svoju tj. ove svoje tri ne bih mjenjala za ništa. Sve ostalo je samo svakodnevica, koja nažalost prikrije i stavi pravu sreću u drugi plan.



Should I dress in white and search the sea...
As I always wished to be - one with the waves...

27.01.2011. u 16:11 • 12 KomentaraPrint#^

utorak, 25.01.2011.

Štakom do slobode #2#

Evo mene, živa, zdrava, u jednom komadu sa dva "komada" pod ruku, svaki sa jedne strane, sječate se Jure i Grge, vjerni pratioci, kao dva tjelohranitelja.
Napisala sam kako je bilo prošli puta, zaobići ćemo dijagnoze i ostali shit, koncentrirajmo se na ono najvažnije.
Hoćete opis događaja? Ok, ako već inzistirate. Opširno? Ajd ok.
Daklem, spakirah se ja tog dana, ujutro oko 6 prvo kavica sa mamom i polako put pod noge ok 7 ujutro, odvesti sineka u školu, popiti kavicu sa frendicom...dok se kavica ispijala, zadnje telefonske pripreme i zivkanje t-coma za pomoć oko mobilnog interneta. Sve sam sredila, psihički i fizički se nisam pripremila ali i kaj će mi to, gore su svi potrebni - kardiolog, pulmolog, patolog pa ako treba i ginekolog i svi ostali **logovi :D

Prijem oko 10, čekaonica i čekanje, čekičanje i čekisanje...dobijem ja usput i uputnicu da skočim na RTG i poslikam se u svim dimenzijama, tj da poslikaju moje tada još donekle lijepo koljeno.Nasmijem se ja iz profila i u profilu i gotove slikice za 5 minuta, jbote, bolji su od foto studija a i ne poslikaju samo moju vanjštinu nego i ono unutra, baš su dragi i poštuju moju osobnost, tj osobnost mog rasturenog koljena a ne samo rozo ofarbanu kosu :D

Dok se još čekalo uslikavanje moje nutrine susretnem mladog čovjeka, gdina, gospodina, šjora, dečka ili kako već, da se ne bi uvrijedio, povrijedio ili zavrijedio...nazvat ćemo ga....Juru imamo, Grgu imamo..ovo je Joža :D
Dakle, Jožek, dečec kojem budu slikali nutrinu lijevog koljena, provjerili jesmo da li je trudan da se može rentgenizirati na miru i u tijeku razgovora shvatimo iliti dođemo do zaključka da smo na istom odjelu i da će nas rezuckati isti kiruržić, tada već provjereno dobro rezuckalo.
Likić, Joža, puknut do srži, opičen dječarac, bilo mi je savršeno društvo u svim kasnijim naporima i pokušajima bijega sa odjela na kavu i cigarete.
Znate mene, uvijek ozbiljna i bez imalo smisla za humor, presvučem se ja u udobniju oblekicu, primjereniju odjelima visoke zaštite - ljubičasta majica sa žutom puffastom patkicom i donji dio trenirke.
Krenuli Joža i ja na kavicu, kad me zaustavlja sestra da ne idem nikuda, jer trebam kod doktora na pregled prije operacije...a pšišku mišku, propade mi kava. Ok, odoh ja kod doktora, u već donekle opisanom izdanju, i kaže on meni da skinem donji dio trnirke...a u kiki, kaj i nije dovoljna patkica?? Da, imala sam tangice sa uzorkom leoparda :D I kako da mene itko shvati ozbiljno??
No, ajde, preživjela ja to a i doktorček također.
Odoh ja na kavicu.
Joža, već spomenuti dražesni dječarac bio je na popisu - prvi za operaciju, dogovor je pao, on će pripremiti teren za mene, obrisati prašinu sa stolova i medicinskih pomagala.
Dogovorila ja sa anesteziologom da me uspava jer bez obzira na spinalnu, ja hoću i zahtjevam spavanje.
Došlo vrijeme operacije, sve preoperativno što se trebalo napraviti se obavilo i vozika mene sestrica u predoperacionu prostorijicu, pet minuta ranije mi je dala aleticu za spavanje ali će mi još dati u infuziji, tako da zaspem kao beba.
Sve to oni meni prikopčali, posjedne mene zgodni likić da bi mi dali spinalnu.Preživjela ja i to, čekamo mi nekih 5 minuta da mi noge utrnu i da ih više ne osječam a ja još uvijek plešem sa nogama i baš mi je mrakić, jedino što je u svemu tome utrnulo bilo je moje jadno dupe.
Zamislite prizor, ležim na tim tačkama, mašem šapama i vidim kroz hodničić aparaturu u sali, anesteziologa kako prati sva ona pištala tamo i glava našeg Jože kako priča viceve...hahahaha koji lik, za nagradu godine.
Ali ja još uvijek mašem prstićima svojih papaka broj 40 narednih 20-ak minuta.Ali, meni se još ne spava, šjor gospon dečec, meni se još ne spava, tučne on meni nekaj u infuziju i krene me vozati kroz već spomenuti hodničić i ubaci me u salu a meni oči ko u sove, jbote, meni se ne spava, haaaalllooo...ja hoću spavati, gleda mene lik zabezeknuto, da još trunkicu i sto posto mi je dao i pusu za spavanje, pokrio me, ušuškao i ja zaspala kao beba....
...tri točkice...još uvijek se nadam da sam ovo sanjala...ali...je li moguće i dajte mi molim vas potvrdite, jel tako da ljudi pričaju gluposti nakon buđenja jer ja bolesno imam filing, kad mi se doktor u sali obratio da mi kaže kako je prošlo i šta je lijepoga našao...da sam ja njega pozvala na spojak :|
...tri točkice...vratit ćemo se na to...jućer sam bila na kontroli :D
Moja srećica Frankie me zovala svaki dan da vidi kako sam...a lijepo moje.
Odvezoše oni mene u sobicu i spavala sam čitavih 15-ak minuta jer mi je zazvonio telefon gdje mi javljaju da mi je sinek napokon dobila termin za genetske pretrage i da ju spremim 02.02...budem. Zove mene moja mama, tamo je VEĆ raspad sistema, lijepo sam se izvikala, navikala, naplakala kako ne mogu izdržati tri dana u normali a sve im je bilo pripremljeno a tek je prošlo manje od jednog dana....no, ajde dobro.
Stavim ja sebi muziku na uheka, pojačala do daske i uživala u pomno, samo za mene od mene odabranoj muziki.
Buđenje, fizikalna, spavanje, tabletice, spavanje, fizikalna, kloooooopaaaa napokon...spavanje i pakiranje za doma nakon dva dana. Upute dobila, sve znam...idemo doooomaaa..pozdravim ja Jožeka, šiknula sam torbu štakom na hodnik taman do dvosjeda i krenula na zasluženu kavu, torbu bude pokupio prijevoz.
Kaaaaavvvvaaaaa.....
Došla doma, bla...bla...bla...i jućer slavna kontrola...da se malkice vratimo u trenutak buđenja nakon operacije, pitam ja doktorčeka da li sam ja nešto bubnula nakon buđenja, zaključimo sami šta je on htio reći rečenicom :"Ma niste, sve ok!" .....a fuck... :D

Eto, dragi moji, VELIKI pozdrav Joži iz susjedne sobice na drugom katu ortopedije. Veliki pozdrav osoblju odjela i doktorčeku kojem je sve ok :D

kissi kissi kissi

toliko od mene za sada.

25.01.2011. u 13:21 • 4 KomentaraPrint#^

nedjelja, 16.01.2011.

Štakom do slobode !!!!

Sloboda je oduvijek bila tema političara, naroda koji se borio za slobodu i ostalog dijela naroda koji je to htio zabraniti, onemogučiti, unovčiti ili pak nešto deseto.
Neki do slobode dolaze šakama, drugi pak sa vilama, treči možda sa nožem, pilom, štapom, pištoljem, puškom, bacačem plamena....e pa ja ne...ja do svoje slobode dolazim... ŠTAKOM :D

Prisječam se daaaaaavne 2009te...haha, kad sam zaista do tzv "slobode" došla sa lijepim pomagalom zvanim štaka...nakon par sati je tu došla druga ali to ćemo malkice kasnije...
Da ne duljim, bila sam na operaciji koljena koju sam jaaako dugo odgađala i eto, kad sam se napokon odlučila na taj podhvat, kad je već bilo krajnje vrijeme, kad sam već poskakivala ne bih li poštedila nogu i koljeno, dođem ja slavnog 09.12. u bolnicu, prijem, sve što je povezano sa time i uredno čekam anesteziologa koji me treba zvati ili pak, kako je rečeno, bit će on u sali i tamo ćete proči sve prije "zahvata".
Došla ja u salu...da ne duljim, ja došla on ošo..majku mu poljubim na sred čela. Dao meni j** kiruržić neku lokalnu i vjerujte mi dragi moji, nisam ju primjetila da djeluje, jer sam osjetila i onu koja je došla nakon deset minuta "posla" kirurga...rodila troje djece, ovo nisam doživjela.... Vračaju mene u sobu, psujem ja ko velika, rekla kirurgu da je sa talibanima polagao ispite i da mu je Sadam Husenin pisao hipokratovu zakletvu...da mu mrtvog cucka ne bih na operaciju dovela i takve slične "psovke". J*** budalu kad se ljuta nisam mogla sjetiti neke normalne psovke. Dolazi meni tetka sa hrenovkom na tanjuru i lijepo sam joj, kulturno i sa povišenim tonićem glasića rekla da ju ne želim vidjeti ako na meniju nisu kava i cigarete..na peti se lijepo okrenula i otišla.
Dođe drugi dan, čini se samozvani doktorčić, niti "kako ste", niti dobro jutro...e pa miško, da bog da te mama rodila kao kinder jaje ali bez uputa, molim ja svoje papire, odoh ja doma. Zove mene frendica, došla bi u posjetu.... KHM, KHM...imaš mjesta u autu?? Trep, trep! Idem sa tobom doma. Spakirah se ja nekako, mučno i sa bolovima, uzmem ja svoje papire (koje sam prethodno tražila), poslužim se ja uredno sa štakom sa odjela...sestra viče :"To je bolnička štaka!!" Ja lijepo odgovaram :"E pa draga moja, anestezija je bila moja pa ste si ju uzeli, živ´li!!"
I, odoh ja tako sa "jurom" pod ruku i van, taman, nakon nekih pola sata "šetancije" sa Jurom, dođem ja do birca koji je tik PREKO PUTA BOLNICE, naručim si ja kavu i zapalim mukom zavrijeđenu cigaretu... Mrakić !!! Sjedimo tako nas troje, Jura, Cigareta i ja.
Stiže ubrzo i "posjeta", vidim, parkirala čitavih 150 metara dalje....AAAAAAAAAAAA, kaj nisi mogla dalje??????? Ajd, dobro, dođem ja do tog spasa, Jura (bez cigarete) i ja...
...došla ja doma...slobodo moja, daleko li si bila....sjednem, zapalim, dijete moje zlatno mami skuhalo kavu..milina...Tu je ubrzo stigla pripomoč Juri, frajer nazvan "Grga".Jura i grga, moja podrška, ruku pod ruku, najbolji frendovi...
Tri dana oka nisam sklopila...nikako zaspati i dolazi meni moja draga frendica Frankie...srce moje...Otvorile nas dvije vinčeko, malkice si popile...pričamo, za*ebavamo se.... I sad, u cijelom tom pričanju, kažem ja njoj kako se tri dana družim samo sa Jurom i Grgom, ali nisu nešto društvena bića, nekako ukočeni i samo se skupa drže, kao dva pedera...ali šta ću im ja, naslonili se na onaj šank u primačoj kao dva pijanca...
E, tu noć sam spavala kao beba, vinčeko, cigareta i ja...

Druga etapa svega ovoga...da opet ne duljim, operacija im je bila preko one stvari, nabijem ih na nju, jest da ju nemam ali bih se potrudila da mi nikne samo za tu namjenu.
Promjenila ja i doktora i bolnicu...nećemo sada u detalje, šta su oni tamo talibani napravili a šta nisu, uglavnom, spremam se na drugu operaciju koja bi trebala biti prekosutra...anesteziologa sam vidjela, nadam se da će sve proči ok ali opet...dajem si za pravo priznati da nisam normalna i da mi nisu sve daske na broju...zapravo čitava lamperija ali nećemo u detalje...Pripremila sam si muzike, mp3, mp4 ma i mp8 ako treba...stvaaaarno se nadam da nećemo trebati Jura i ja opet na prijevremenu šetnju.Kako znam sebe...lijepo ću ja sutra na prijemu pitati sestru kad je prozivka da se znam vratiti iz birca sa kave. Neka oni mene lijepo prozovu, ne znam da li je ona tjelovježba od pola sata kao u vojsci, budem joj izmahala tamo nešto pa odoh ja na kavu. Još kad me trema i panika ulovi bude mi doktor rekao da mi nije operacija koljena najvažnija, budu mi pozvali lijepo ona slatka kola gdje piše "ambulance" naopako (a ja bih kao bila luda), dat će mi prekrasnu košuljicu moje veličine, još bi ih priupitala da li imaju u pinki verziji i tko im je nabavljač jer ionako sam krakata, te njihove košuljice bi mi bile taman. Možda se čak može kao u utiku birati dizajn, e to bi bilo fora..."molim jednu košuljicu, sa zežekima, roze boje da mi paše uz pramenove i po mogučnosti da se veže sprijeda :D

Doktor bi mi nešto mljeo a ja bih lijepo prstiće u uši i "la la la la la..kaj ste rekli? la la la la la la la...."
Dobijem sobu sa pogledom na more, po mogučnosti spojim se na net da mogu još koju ovakvu glupost napisati, i ta bi soba definitivno bila odmah pored sobe za elektro terapiju, onda bih bila sigurna da neće nestati struje, to bi bila blamaža teška, u sred terapije, kratki spoj..haha..nestanak struje...

Mislim si ja...kako da ja sutra dođem do bolnice...fala bogu pa su sve bolnice u Zagrebu na brdima, kako oni misle da se mi šepavi ljudi penjemo gore...dok se popnem već mi je potreban i kardiolog i pulmolog a kako funkcioniram možda i patolog...sigurno im je mrtvačnica prostrana..sa mjestima za sjedenje, tipa čekaonice...dobiješ smjernicu "ojte tamo sjednite dok vas ovo brdo i otežano disanje ne dokrajči...hoćete kaj popiti?" Dragi moji, zayebano je to, ništa od moje sobe sa pogledom na more...

Lipi moji...odoh se udvarati Juri i Grgi, ipak ćemo provesti opet neko vrijeme skupa....čitamo se kad se vrnem ili možda iz one sobe već spomenute, u lijepo odabranoj košuljici samo za mene ili vam se pak javim na kratko iz već spomenute čekaonice....

Doću ću ja opet sa svojom štakom, do svoje slobode !!!

Kissy kissy

Budite mi dobri, lijepi i pametni (na mene) kao i uvijek...do slušanja :)

16.01.2011. u 23:24 • 0 KomentaraPrint#^

četvrtak, 13.01.2011.

Prisječanje starih nam novih godina...

Autorska prava i ostali shit zadržavam za sebe,svaka sličnost sa stvarnim osobama je sasvim i namjerno NEslućajna...Preporuća se PG za djecu mlađu od 15-ak godina a i starijima koji se tako osjećaju.U cijelom textu upotrijebljen je riječnik NEprimjeren mlađoj populaciji više zbog toga što mi tu nije cilj gledati na greške gramatike ili lijepog riječnika niti ponašanja...izostavljena je sva moguća povezanost zdravog razuma sa normalom i prisebnošću.


Evo...nakon par (više/manje) mjeseci zahebancije...i mjesec dana otpr završetka prošla sam i ovo...još jednom...no...sve je to za žive ljude...

Da poćnem od početka...dat ću si odmah za pravo da opsujem pokoju,možda sebi u bradu unesem koju "lijepu" i steram sve u tri krasne i dvije djevice...

Ovo moj blog,ili dnevnik ili nešto treče,dajem si za pravo i da bude hrpetina gramatičkih grešaka iako se trudim da bude što razumljivije i za mene samu.Pa neka bude kako bude, neka to bude kao nekakav pehar,medalja (ali ona druga strana) ili kao nekakav spomenik palim borcima pred kojeg bih došla na miru,ubacila se u svoje misli,napisala dio njih i otišla mirno dalje u svakodnevicu.

Kako je ova nova nam godina već postala stara prisječam se nekih prošlih starih nam novih pa i ove nam nove već stare nove godine.
01.01. tako osebujan i bljak datum da mi se riga....

Da poćnem od 01.01. ove godine ili da krenem od malo daljeg datuma ili da samo poćnem pa kud me tipkovnica odvede ili da napišem pa neka onaj hrabri čitao voljan čitati ovo spaja poveznicama,rečenicama,točkama ili napamet kako mu/joj se prohtije....

Krenut ću od datuma koji mi je (recimo) zadnji okrenuo sve naopako...da li sam ljuta ili povrijeđena ili nešto deseto ne bih znala...nešto jesam ali tko će ga znati...uglavnom da ne dužim a i mogla bih...u nadi da će svatko tko proviri u ovaj blogić pogledati prvu i zadnju rečenicu i potpisati prvog koji je imao hrabrosti komentirati ispred sebe i napisati da se slaže sa ćime god da je taj dragi čitatelj napisao...no...slažem se i ja u startu sa tom određenom osobom tko god to bio ili bila ili šta god taj kritičar/komentator napisao...

27.11.2008.usran dan do bola...
Oko 16 sati,kratak poziv,sasvim neočekivan,ubrzan i totalno nestvaran koji je srušio neke ideale normalnog života i vjere da se nešto dobro može odužiti bez nekih teških posljedica donio je promjene koje ne bih vjerovala da mogu biti ali hebiga...život je takav,čupav i dlakav...
Javljeno mi je da mi je..osoba...jako draga..sa kojom sam nakon usranog braka i svega što je bilo od mog odlaska sa curkama i daljnje borbe imala lijepu "vezu",ništa "posebno",samo osoba koja je bila tu kad sam trebala nekoga da mi skuha kavu u 5 ujutro jer mi je dijete opet ostalo u bolnici,ili da me sasluša,glumi rame za plakanje ili se ćak veseli skupa sa mnom...osoba koja je bila tu za mene u bilo koje doba dana ili noći...
........".....nema ga više....!" ta rečenica preko telefona koja još dan danas odzvanja kao gong u glavi....ta bol...praznina...osječaji koji su bili neopisivo teški...sve to u jednom trenutku se sjurilo kao lavina kroz tijelo,srce,dušu...taj četvrtak kao da je trajao dugo....ta minuta kao da je trajala još duže...ostadoh bez osobe koja je bila dio mog života...bila jako lijepi dio mog života...nisam razmišljala šta će biti niti kako će biti...htjela sam samo da ta bol nestane...druženje tu subotu sa prijateljima koji su ga znali bila je većer koju bi on htio......i utorak sam preživjela...donekle...sve je to bilo...nešto nestvarno...ali...

.........

...........tu počinje preokret...naime...koliko god komplicirano bilo...ili ne komplicirano....da ne objašnjavam sve jer mi se ne da ići u srž problematike državnog sustava...ja gubim sva prava kao zaposlena osoba i morala bih na burzu...je vraga :D ne možeš niti propasti bez muke...nikako,iako sa hrpetinom dokaza,smrtnim listom,izvatkom iz matice umrlih i dokazima sa sudske medicine u mirovinskom nisu priznali da je lik umro i trebala se napraviti revizija i sva moguća zavrzlama da bi oni smjeli dati meni otkaz umjesto njega...ali naravno sva prava su mi ukinuta a prava kao nezaposlena nisam mogla ostvariti jer mi knjižica nije bila zaključena...nisam mogla na burzu niti sam mogla tražiti posao...niti na nebu niti na zemlji....ni vrit ni mimo...

Natezanje se odužilo...stiže Božić i nova godina,ja u šturcu,nigdje nikoga da bih se javila za onu kavicu u pet ujutro...nova godina onako preko one stvari,kažu kako ti je nova poćela takva će biti cijele godine :/ slatko...u banani sam u startu...
Kako je poćela ova nam već stara skoro,tako poćinju i zahebancije sa već odavno bivšim koji je negdje u srži svojih štrkljavih kostiju gajio nade da ću ja poblesaviti još više i vratiti se mukama iz kojih sam otišla ali nije znao da mi je ipak ostalo ono malo mozga koji biće dobiješ kao rezervu da donekle razumno razmišljaš dok ti mozak ne zakuha od briga i strahova...poćinju natezanja i maltretiranja koja ne bi pas sa maslom pojeo ali ja biće slasno gutam jer drugačije ne možeš...sa rogatim se bosti...Objašnjavanja i prepiranja nisu dolazila u obzir...svađe svako malo...pa opet objašnjavanja...pa trenutak moje slabosti kad bih popyzdila i istresla sve liku u facu nisu davale rezultata...sva sreća pa sam imala ušteđevine,sitno skupljenih onih bezvrijednih kuna kojima sam krpala u školi,doma,punila frižider ničime ali opet skuhala ručak...pa bolest tate koja je također bila šok...samo se lijepo nizalo dok sam ja naizgled bila zdrava,prisebna i donekle normalna da hodam ulicom širokog osmjeha jer šta ova baba preko puta ima znati šta je kod mene i kako je kod mene iako su im oći i uši ko u Damba pa znaju sve a da ne izađu iz kuće...
Kreće sranje još jedno u nizu,da ne bude možda bar nešto u svemu tome dobroga eto ti mene kod doktora,vađenje krvi,punkcije,pregledi ultrazvuk i sva moguća sranja bzvz...mogla sam i bez toga...i još se polomim da ne mogu normalno niti kod doktora :llol ali ajde....neću biti nezahvalna nekome gore koji se poigrava sa mnom,nalazi su bili...hhmmm...ok...ajde...prolazna ocjena...sve se da riješiti sa hrpetinom lijekova :llol ne bih u detalje....
Da meni slučajno ne bi bilo dosadno,pobrinuo se opet onaj dragi nam gore pa ubacio malkice problema sa zdravljem cura i problemima u školi i kozom od učiteljice koja mi dijete naziva glupim i pošalje na pretrage,ali nakon 2 mjeseca hodancije,snimanja i pretraga kažu da mi je dijete nadprosječno inteligentno i da u školi bude po individualiziranom programu :D evo učiteljici :srednji ali naravno zašto bi sve bilo tako sjajno,nalazi EEG-a koma,kontrole i pretrage i dijagnoza Epi suspecta :naruku hebite se i vi i vaši lijekovi,moje dijete dobro funkcionira i nema EPI atake :blje radi gubitka koji su i cure osjetile,voljele su tog divljaka...smiruj me majko moja da ne puknem...dobra je psihologica u školi pa radila sa curkama da prebole ono što ja moram sama...lijepe moje curke...

No...idemo dalje sa sjajnim redosljedom...pola toga izostavljam više radi sebe i svojih nervi nego radi maximuma dozvoljenih znakova u jednom postu...

Jebate...došao je i taj dan...početak trečeg mjeseca...dobivam ja svoju knjižicu na ruke...zakljućenu sa datumom iz prošle godine pa opet dokazuj ljudima da nisam ja kriva nego proces od kojeg sam im ja skoro donijela svoj smrtni list sa dijagnozom "Krepala od muke čekajući papire od države radi procesa koji i samog Boga boli!"
Dokazuj,traži,pitaj,moli,pokazuj,riješavaj,kuni....svašta u par dana...ipak...tog dana...kad sam napokon ugledala taj močni pečat na radnoj knjižici gdje napokon mogu krenuti dalje...nisam se imala kome javiti...podijeliti sreću...suze od sreće...tuge...čega li već...svega pomalo...sa glavoboljom koju sam dobila od države prije nego knjižicu...krečem dalje...

Naravno da je u međuvremenu bilo još svega ali držim se srži i biti svega ovoga što pišem...nije da znam ali možda bude lakše...

Bliže se rođendani cura...a ja bez imalo snage i mogućnosti napraviti ono što sam i svake godine...izostaje veselje koje me držalo svake godine...moje curke rastu...u strahu da li će se prošla godina ponoviti....jurnjava po hitnama dan prije proslave...operacija na sami dan...da li će mi djeca ove godine biti na broju ili ću opet biti raštrkana pokušavajući svoju roditeljsku dužnost izvesti kako Bog zapovijeda ili će to sve opet biti onako,nabrzinu sa niti malo snage i veselja s moje strane nego samo onaj lažni osmjeh koji stoji kao ukopan na mom licu...

I opet...prođe dan veselja,kao dan gdje...kad bih trebala skupljati snagu za sljedeća sranja koja me čekaju...kao punjenje baterija ali samo jednom godišnje jer dva puta bi bilo previše,kaže onaj gore...

Kad (opet) pomisliš evo ga...sve je krenulo na bolje...stiže budala...po ne znam koji puta...valjda dosadno "djetetu" u životu pa ajmo mi "Cassy" ukakati dan,tjedan,mjesec dana da ne bi slučajno navikla se na nešto lijepo...nađe se kreten...ljubomoran,bolestan i još u pubertetu koji je već i sam dojadio sam sebi pa skače na mene kao buldog jer treba nekako bogu krasti dane...Nađe meni raditi sranja,kao nemam ih previše nego ajmo mi toga još...nađe meni tražiti da trošim vrijeme na budalu i dokazujem tko sam i što sam...šta radim i koliko se brinem...da li je sila uništavati nekome život više nego što je...
Od ljubomore i kretenizma...još neutvrđene dijagnoze pomahnitalog dječarca starog 4 banke ali mozak negdje ostao...zastao u razvoju bez imalo i trunke razuma....bez suosječanja sa djecom...pa jebote potpisali smo razvod prije 6 godina...koji još kiki hoćeš...ali ne...saznala budala gdje banane rastu pa baca kamenje....ide pokušati meni napraviti sranja...meni uništavati ovo malo spokoja koji gradim ne bih li curkama pružila koliko toliko bezbrižan život...tužiti centru...dosadno budali...ali tko pod drugome jamu kopa...bla...bla...bla...(nek si zeme lojtre da može van).
Nije meni problem...ali nemoj da moram dokazivati svoj trud i brigu za koju ti nisi ćuo a manje ju još osjetio...koja je svrha pokušaja zayebati bivšeg partnera/partnericu a sam sebe zayebati...ja znam koliko se ja za svoju djecu borim i trudim...brinem i koliko noć ne spavam razmišljajući kako dalje...ne može meni netko tko nije svoje dijete zvao imenom jer nije zdravo kazivati koliko se ja brinem...ali valjda u pokušaju da se meni naudi trebalo je uplitati cure...može netko biti budala ali ipak postoje strućni ljudi koji vide tko kome radi probleme i kome se šteti...ja znam šta sam ja i šta radim...ja nisam neki profesor,niti doktor,niti nešto deseto...ja sam roditelj koji što je više moguće "obavlja" svoje dužnosti i trudi se dovesti djecu na pravi put,dovesti do punoljetnosti i nakon 20-30 godina reći :"Evo...to su moja djeca..moj ponos i veselje...!"
Drago mi je ipak,ćuti od neke desete osobe,nekoga tko ne zna niti mene niti moju djecu,samo iz razgovora strućnog od kojih sat vremena :"Ne brinite mama,vi radite sve kako treba...cure su vam dobre i pristojne,ništa im ne fali...tu nema govora o zanemarivanju...!" Lijepo je ćuti takvu vrstu pohvale...ne treba mi medalja ali poštuj me,hebote vjetar,jer odgajam i odhranjujem djecu kojima si otac ali si to negdje zaboravio....

I...eto....da ne odugovlaćim...post koji je već ionako dugačak...

Nabrojit ću na kraju...da ne ispadne da toga nema...veselje koje me držalo ipak cijelo vrijeme kao i svih ovih godina....
CURKE...one su moje veselje...moja radost i sreća....sretno i uspješno završile razrede...položile ispite iz Karatea...ostale onako iste...dobre i pristojne kao i uvijek...njihov smijeh i pogledi koji me drže uvijek i u svakom trenutku...Moje bogatstvo i kad mi je novčanik prazan...moji biseri i kad je šutnja najbolji prijatelj....

Toliko od mog jadanja...piskaranja....izbacivanja svega lošega iz misli...ne bih u detalje...ovako u natuknicama...da ipak ostane malo mjesta u glavi da se nakupi još lijepih osmjeha...

I eto mi još nešto palo na pamet...kad već misli izbacujem kao da ih dijelim na placu,kao one zagrljaje na trgu...
Uvijek postoje osobe kojih je jako malo, možda osobica ili dvije koje me nasmiju kad niti sama ne vjerujem da to postoji....
Ali eto...Prisjetih se ja dana/tjedana/mjeseci/godina od prije puno godina da ne moram misliti na ove dane/tjedne/mjesece....

13.01.2011. u 21:02 • 0 KomentaraPrint#^

petak, 07.01.2011.

Kolike su ovlasti današnjih "plavaca"?

Smije li policajac po bircevima dijeliti tvoje privatne podatke svojim frendovima iz birca i smije li on prijetiti svime i svačime?

Koliko su ovlasti tih ljudi koji bi kao trebali paziti na red i sigurnost građana?
Ili postoje manje vrijedni ljudi koji građanska prava nemaju??

07.01.2011. u 17:08 • 1 KomentaraPrint#^

Zakonom dozvoljeno izrabljivanje ljudi iliti suvremeno robovlasničko društvo

Da sve neupučene ljudove ovog svijeta malo prosvjetlim zakonom dozvoljenim robovlasničkim sustavom koji za takav pristup daje čak i poticaje (barem koliko sam ja upučena).

Da Vas lijepo sve uputim u situaciju koja je provjerena iz prve ruke.
Molim sve koji nemaju šta pametnog za komentirati neka preskoće ovaj moj textić i odu gledati videa kućne radinosti. Fala unaprijed.

Zamislite presladak mladi par, u svojim lijepim 30im godinama, malo više, uglavnom nevažno.Cura, radi dnevne i redovito prima plaču za svoj posao. Dečko radi cjelodnevne, noćne, svetke, petke, vikendom, praznikom itd i redovito prima plaču.
Bio je Božić i cura je uzela CIJELU svoju plaču i kupila svom dragome mobitel. Prekrasan par, prevelika i iskrena ljubav, četiri godine su skupa i prelijepo im je. Meni osobno je jako drago zbog njih i veseli me vidjeti ih toliko vesele nesvjesni situacije u kojoj jesu.
Dečko, radi u jaaaaaako puznatom mjestu u centru Zagreba gdje bi se smatralo da mu je mrakić.

Da Vam sad sve lijepo objasnim čemu ovaj naslov onda ako je njima savršeno.
Cura dobiva plaču od čitavih j*** 400 kuna a dečko, od te savršeno poznate firme za dnevno/noćno/blagdansko obavljanje svog posla, čitavih 600 kuna....

Mter im...ono nešto...

Zašto i kako?
Oni su osobe od državne skrbi, osobe u inkluziji i sretni su što im se dala šansa za zaraditi svoju kunu ali J**** vam PSMTR...da moram biti nekulturna, kako vas nije sramota tako izrabljivati osobe sa posebnim potrebama.
Da, sad će mi se naći jedna J**** prosvjetljena osoba, konzervativnog stava sa prokleto pokvarenim razmišljanjem da takve osobe mogu biti sretne da su zaradile i to. Molim takve osobe da mi se skinu sa one stvari koje NASREĆU nemam i da se sklupčaju negdje u čošak i pokriju vrečicom po glavi JER kakve god osobe bile, zdrave, nezdrave, sa posebnim potrebama ili ne, zaslužuju da ih se poštuje i da se njihov rad vrednuje kao i kod svih ostalih "normalnih" ljudi, od kojih 99% tih "normalnih rade ali ne rade, sjede u uredima i pijuckaju kavu, ne rade ali primaju plaču, pljačkaju i jbu mater svima koji ih na šalteru nađu pitati nešto dok im traje pauza koja je po njihovome od 8-15h tj pauza tokom čitavo radno vrijeme.

Da je netko od "normalnih" ljudi uzeo cijelu svoju plaču i otišao dragome/dragoj kupiti mobitel to bi bila neka mašina za koju treba oružani list ali, cura iz ove priče uzela je čitavu svoju plaču i htjela dragoga razveseliti sa "novim" mobitelom - rabljeni Cookie za 400 kuna.

Recite mi Vi, pošteni "normalni" ljudi, bi li vi radili po čitave dane, fizički, noćne, praznike i blagdane, svetke i petke za plaču od 600 kuna??

Ja se nadam da će se od svih čitatelja, ako pročitaju text do kraja, naći bar jedna osoba koja je zgrožena ovakvim pristupom prema osobama sa intelektualim teškočama. Molim Vas, nemojte da budem jedina.

07.01.2011. u 15:22 • 2 KomentaraPrint#^

četvrtak, 09.12.2010.

Bijeg od terora i šta nakon toga?

Svako malo vidim natpis sa nečime povezanim sa nasiljem. Nasilje u školama, nasilje u obitelji, nasilje na ulicama, nasilje, nasilje, nasilje... Svako malo se mjenja zakon o nasilju, rade se dopune zakona, pa dopune dopunama zakona i opet dopune onih dopuna koje nadopunjuju onaj pak zakon koji ništa ne valja jer ga uporno nadopunjuju. Ali opet, šišaš zakon koji prekrasno izgleda ali samo na papiru a kad ti policija kaže da čovjeku ne mogu ništa dok nešto ne napravi to je drugi par nogavica, a opet su u pravu, ne možeš čovjeka kazniti prije nego što ubije ženu, kad se stvori još jedan nadgrobni spomenik mlade žene koja je, eto, slučajno se našla pod šakama "nasilnika" koji će za taj "nadgrobni spomenik" dobiti uvjetnu jer on nije opasan za nikoga osim za tu sad već bivšu osobu ili možda pokoji psihotretman gdje će on dobiti svu moguću potporu i sažaljenje radi gubitka supruge.
Dalje ako se ne osvrčem samo na medije, novine, vijesti, dnevnike o ost. glazbena scena je također u zadnje vrijeme "okrenuta" na tu stranu. Ja, koja sam bila usko povezana sa muzikom jako puno gledam na riječi pjesme, nešto u njima treba biti da bi se meni sviđala, iako mi uvijek oko mene nešto pjeva, u autu, doma, ili u glavi ako nemam šta uključiti :D
Jedina, malo starija pjesma, vezana uz nasilje je "Luka" ,od naših "Pokušaj života" ,iako svi koje poznajem ne vole te pjesme, ipak ima nešto u njima, da li to što budi sječanja, ili pak probuđuje svjesnost da to još uvijek postoji... Navela bih i "Firma - Die eine" i najnoviju "Love the way you lie!". Ima ih još ali da ne nabrajam sada voljela bih se osvrnuti na strane koje znam. Svoje mišljenje, svoje stajalište.....svoje nešto.
Neću ići u nikakve detalje, niti mislim ići u neke teške analize, ali nasilja ima svuda, nažalost, komentari koje čujem su iznenađujući i poražavajući. Frend koj koji je pomogao susjedi kad ju je dečko tukao je dobio 1700 kuna kazne, cura završila u bolnici sa višestrukim prijelomima i posjekotinama, nasilniku ništa. Sjajno provođenje onih dopuna dopunama zakona koji niš ne valja.
Pitanja i komentari:zašto jednostavno ne ode? Kako može trpiti? Kako ovo, kako ono...! Lako je sa strane držati prodike i biti pametan.
Da, bila sma u toj situaciji, kad se nemaš kome javiti, kad niti zakon nije na tvojoj strani. Kad ideš leć i ustaješ u strahu...kad ti se jednom ubaci strah u kosti teško ga je istjerati van, i teško je otići znajući šta je sve spreman učiniti i šta bi ti se moglo desiti. Živiš, iz dana u dan, veseliš se onim rijetkim i sve rijeđim trenucima kad si toj osobi sve na svijetu. Nakon nekog vremena živiš za trenutke kad te nakon šake u trbuh miluje narednih sat- dva. Živiš od sječanja kako je na početku bio mio i drag, kako vam je bilo lijepo. Živiš od uspomena koje se ne mogu vratiti. Skupljaš snage za trenutak kad ćeš otići, kad će tu biti prijetnje, potrage pa možda još pokoja masnica. Šetaš ulicom i sve čekaš da li će se pojaviti. Javljaš se na telefon sa grčem u želucu. Otvaraš vrata ne znajući da li je to stvarno čovjek za očitati struju ili neki njegov kompanjon. Vrijeme prolazi, sve prijetnje jenjavaju, možda je čak nekim slučajem odustao...nadaš se samo da ga ne vidiš više i da možeš krenuti dalje.
Masnice se više ne vide, ostaci ugašenih čikova na rukama su prošli, ne vide se više, možda samo pokoja crvena mrlja, tek tako da te podsjeti da si živa i da si sve to preživjela i ostala donekle normalna. Popuniš si dan obavezama, klincima, poslu, prijateljima, ako je još koji ostao, ili pokušavaš steći nova poznanstva tek tako da ti dan prođe sa što manje vremena za razmišljanje i sječanja.I onda dođe noć, svjetla se pogase, klinci zaspu, a ti do dva sata pokušavaš samu sebe uspavati, pokušavaš razmišljati o nečemu lijepom, ali svaki cvijet koji zamisliš bude srušen šakom, svaka zraka sunca bude ugašena čikom. Noć je moja prijateljica, kad me nitko ne vidi, kad me nitko ne čuje....
I sjetim se zadnjeg čika, sjetim se pogleda djeteta kad je vidjelo skalpel pred nama. Izvukle smo se. Sjetim se da tog dana nisam niti suzu pustila, obečala sam si nikad više suzu neću pustiti. Nikad više mene muška osoba neće vidjeti da plačem. Izvukle smo se, žive smo i živimo dalje.
Šta nakon terora? Vjerovati nekome? Jesu li svi takvi? Vukovi? Čim osjete strah još jače udaraju? Kontrola uma, kontrola tijela. Zar mora tako biti? Zar sam zaslužila to?
Hrpetina pitanja...čovjek odrasta, kažu šta te ne ubije- ojača te. Kažu uči na svojim greškama, ja bih radije na tuđim pa da ja to ne moram proći.
Sve je tako sjajno na početku, tako je dobar i sve je ono što si željela u životu. A onda, sve se preko noći okrene, naopako, više ne poznaješ tu osobu.
Baš sam prije nekih tjedan dana sjedila na kavici sa frendicom. Ima dečka otpr dva mjeseca, super im je ali, eto, sreća ili nesreća, ili nešto treče je što ona uči na mojim greškama, da, treba biti oprezan ali ne očekivati šaku u trbuh ako je nešto lijepo. Ali kad jednom samo podigne ruku bude i drugi puta još jače.
Prolazilo je vrijeme, htjela sam imati nekoga, htjela sam biti kao i ostale cure, koje se vide sa voljenom osobom, koje se imaju kome javiti ako su sretne ili tužne, sa nekime podijeliti sreću ili veselje.
Zar je cijela ta životna škola toliko jaka? Da sa vremenom počne funkcionirati kao refleks, kad ti se netko približi sagni glavu da izbjegneš udarac, pokrij lice, zaštiti zube. Trenuci poput Deja Vu kad ti se u trenutku vrate svi osječaji tog davnog bolnog trenutka? Sav strah, bol, nevjerica. Zar se to meni događa? Okrečeš se, je li tu? Gdje je izlaz?
I pomisliš, tako je bilo, tako će biti...sve je isto... Pokušavaš se sabrati ali ako je nešto predobro da bi bilo istinito, tu onda nešto ne štima.
Ali...tko bi rekao..moram ispričati događaj koji me naveo na pisanje ovog posta. Živjela sam i doživjela sve što pijana osoba može napraviti pa čak i u trijeznom stanju. Ne volim tj. organski ne podnosim pijane osobe, jedno je ako si popiješ malo pa si veseli, pospan ili brbljiv ali pijana osoba mi je do neku većer zadavala osječaj straha iili nečega još neobjašnjivoga.
Kako se pitaš cijelo vrijeme, da li ćeš zauvijek ostati tako syebana, u strahu i bolnim sječanjima koji ne daju spavati? Neću!!!
Došla sam na kratku kavicu kod prijateljice u birc. Naručila kavu i krenule nas dvije u ćakulu, ništa posebno, klinci, škola, vrijeme. A nedaleko od mene sjedio je pijani čovjek koji je još prije nego što sam ja došla njoj dizao tlak. Za šankom sjedili još poznati čovjek i njegov frend. Svatko se svojim pričama bavi ali pijanac se ustaje i prilazi mi sa nekim nebuloznim pitanjima a ja pokušavam ne reagirati. Frend sa kolegom (oni likići za šankom) mu govore da se makne od mene ali ovaj ne odustaje. Ustajem se ja i prelazim na skroz drugi kraj i nastavljam sa svojom kavicom. Frend ga zayebava da neka me pusti jer treniram box. Ali frajer ne pušta, ide on rema meni sa šakama i da bi on da mu pokažem. Koliko god ja njega tjerala i govorila da se makne on ništa.
Sama se sebi čudim kad se sjetim, znam da sam ustala, tresnula lika u predio između brade i vrata, frend sa kolegom me miču, smiruju, frendica me blijedo gleda, a meni u glavi samo kolaju misli:"Šta sam ja prošla ti si beba za to!" Lik se odmaknuo i nije mi se više približavao....
Dolazim kući, ne mogu vjerovati da sam se suprostavila, tko god da bio...sasvim svejedno, da li je to sad neka druga etapa oporavka od terora, da li sam napokon okrenula drugu stranicu u životu da mogu reći da me ništa više ne može uplašiti ili srozati tako nisko? Ne dam se više.

Šta više napisti? Drage moje djevojke, cure, žene, ako koja čita ovo, držite se i vi ćete doći u tu drugu sjajnu etapu i nitko vam neće moći ništa, koliko god vremena trebalo, druga etapa će doći, samo vjerujte u sebe.

09.12.2010. u 21:25 • 6 KomentaraPrint#^

Kako je Stella izgubila nevinost...

.....da ne duljim priču previše od svojih mlađahnih dana, djetinjstva, prvih ljubavi, pogledavanja i svega što ide uz to...pripremaš se redovito, psihički i fizički, učiš, čitaš, čuješ, paziš....
Bilo je hladno jutro, preko noći je zapadalo snijega previše, zvoni mi mobitel ujutro oko pol 7, strka, auto neće upaliti, strka zbrka, da li ja mogu klince odvesti u školu? Ma neeeema problema, čekaj samo da se ustanem, obučem, ubundam, izađem van, prokopam do ograde, prokopam do auta, pa prokopam oko auta, pa mi dođe ralica pa opet prokopam oko auta i dođem, za nekih 45 minuta :D
Sve sam ja to lijepo očistila, krenula, na putu susrela par autića koji sa sva četiri stoje u stranu, nepomično. Odvezem klince, i krenem na lijepu brzinsku kavicu kod frendice. Malo ćakule i krenem polako kući.
Snijeg, hladnoča, živčani šoferi..bljak. Stanem na križanju kad odjednom TRASSSSS.....struju ti poljubim, sjedila sam dobrih par minuta iznenađeno, polako palim cigaretu, zakopčavam jaknu, izlazim van, lagano zatvaram vrata i lijepo, kulturno počnem urlati na tipa koji se svojim Jipekom zaletio u moju Stellu!!!! Pa jeste li normalni? Stella je bila dobra cijelo jutro? Kako možete? Gdje gledate? Pratite li znakove? Lik me zbunjeno gleda, smatram da je vidio samo kako ja otvaram usta i lamatam rukama ali zvukove nije čuo. Smatram također da je kroz staklo vidio one slavne dvije žute plišane patke i pomislio:"Ova nije normalna!" Nema frke, lik mi se ispričava...nabraja sve moguće izlike, posao, djeca, žena, šef, punica, auto, benzin...Sklepam ja od svega toga teoriju da je lik išao na posao i uhvatio svoju ženu sa šefom koji ima djecu, uzeo je punici auto jer je njegova žena njihov polila benzinom! Mislim si:"Ovaj nije normalan!" Ja copy/paste sve psovke koje sam već izgovorila, lik mi pregledava auto, nudi 500 kuna za štetu (razbijena lampa od prije mjesec dana) i on mora žuriti, valjda oprati auto od benzina, ispričati se punici, posvađati se sa šefom i dati otkaz. Dobro, nema frke, 500 kuna nije šala, a ionako sam trebala promjeniti svjetlo :D
I, eto, tako je moja Stella izgubila nevinost ali pozadi, u svojih kratkih dvije godine mirne vožnje, biće krenula u krive vode sexualnog života i zaradila tank za 500 kunića.

09.12.2010. u 20:10 • 0 KomentaraPrint#^

Na usamljenoj kavici promatram ljude...

Napokon ja danas bila na kontroli, da me nisu zvali kako me nema mislim da se ne bih niti danas pojavila, ali ok, hoće to sa godinama. Dobila sam datum spojaka sa kirurgom, uopće me nisu oduševili ali i to je za žive ljude (mrtvima ionako ne treba).
Uglavnom, između prekrasnog vremena i tuče, snijega i nevremena, sjela sam si na kratku kavicu, sama, u svojim mislima i odmaram dušu.
Ali, nema mira, hrpetina ljudi, nesvjesni šta se događa oko njih, svatko melje svoje, jedni se smiju, druga ekipica u 10 ujutro pije krigle bambusa (ionako je hitna blizu pa nije bed), a jedan par ljudova mi je uletio u oko. Prvo, moram napomenuti, JA sam došla kod ortopeda, a sve mi se činilo da sam uletila u birc za sexualno ugrožene osobe.
Uglavnom, taj parček, ne znam da li su frendovi ili frendovi sa povlasticama, niti me interesira, sjedili su nekih 5-6 stolova dalje od mene, ali naravno da sam čula o čemu govore jer im nije bio bed derati se o svim mogučim vrstama pomagala, od vibratora do viagre i svega ostaloga što se nametne, natakne, podmetne, umetne i svašta nešto. Sjede jedan nasuprot drugog, pretpostavljam da nisu "par" ali opet, ženska (sjedili su u čošku) dignula jednu nogu na RADIJATOR i spremno čeka lika da skuži da žensku ne *ebe pol posto što je birc pun ljudi. Katastrofa
I tako, nastavljam ja dalje u svojim mislima, gledam kišurinu vani i sve mi je muka što moram izaći van ali mi je još više muka što sam unutra i slušam perverzije a taman sam nagnula šalicu sa kavom i zagorčena ju vračam na tanjurić.
Dolazi jedna bakica, u svojim k(r)asnim 50-ima, sjeda za stol do mene, nije niti odložila stvari prima se mobitela (jbote, brža je od mene) i stvaaaaarno me ne interesira koga zove ali ženska tako ponosno objavljuje kako je bila na kontroli i kako sumnjaju da ima sifilis??? Čuje se dalje razgovor: Ne znam gdje sam to pobrala??
Ženo? Koliko ih imaš? Jel to sa svodnikom razgovaraš? Nije vrag da si aktivnija od mene, iako ja na takav način ne bih bila aktivna makar umrla nevina :D :D
Dalje, slijede njezini zaključci: Znaš da sam bila tamo "negdje" na kavi pa smo svašta popili....!!
Ha?? Draga moja, neupučena ali aktivna bakice, kako se upuštaš u biznis ako ne znaš zakon primanja-davanja? Ne znam gdje si pila, šta si radila, stvarno me ne interesira ali molila bih vladu da uvedu obavezna predavanja u domove umirovljenika o spolno prenosivim bolestima i neka im podijele kondome kao u osnovnim školama. A može i onom paru tamo u čošku isto jedan komad, vidim da nisu daleko...

09.12.2010. u 19:47 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 01.12.2010.

Koliko se toga naopako može napraviti u samo par sati?

Zlo i naopako, ja sam zlo koje danas čini sve naopako.
Od toliko stvari koje inaće moram napraviti,obaveze, klinci i svašta nešto, danas nije moj dan.

Opisat ću današnje jutro koje je bilo sve samo ne uobičajeno užurbano jutro.
Pošto nam je bilo svima toliko lijepo u krevetu, toplo i ugodno, odlučili smo produžiti spavanac i ne ustati u pol 7 nego naravno u 7:05, 25 minuta prije nego što se treba krenuti odvesti najmlađu u školu i dvije starije kod zubara.
Znala sam da će mi podsjetnik zvoniti u 7:45 da moram nazvati Rebro i naručiti malu na EMNG. Zvati novu školu radi prebacivanja iz jedne u tu novu, nama, hvala nebesima, čitavih 25 km dalje. Znam da bi bilo jako pogodno imati zimske gume po ovako "lijepom" vremenu, ali, naravno da nemam i neću ih imati dok mi prva, malo veća svotica para ne padne sa već spomenutih nebesa. I tako, naglo, "prekrasno" ustajanje, pakranje troje klinaca u prvu moguču odječu, brzinsko pijuckanje lijekova uvijek prvih na rasporedu...sjetim se da nisam maloj sendvič napravila za školu...sreća pa je u tom dijelu uskočila najstarija dok ja, naravno, sjetim se da nismo niti knjige pripremili za školu pa brzo pakiram po rasporedu određene udžbenike. Srednja, već u jakni viće mi da je vani toplo i da im ne trebaju šal i kapa. Mrakić, uzimam najmlađoj kaputić i krečemo.
Brzinsko izletavanje iz stana, otkrivanje auteka koji se siroće smrzava, brojim sebi koji kiki slušam dijete početkom prosinca i vjerujem da je vani toplo lud i krečemo, sa SAMO 2 minute zakašnjenja.... Prekrasno proklizavanje autića po cesti, ringišpil, i krečemo dalje sa ČITAVIH 35 na sat smokin
Stižemo pred školu, izlazim iz auta i krečem pred školu....naravno, zaboravila sam dijete izvaditi iz auta headbang
Isteravam ostatak ekipe iz auta, da ne bih još koga zaboravila taman ulazi njezina ekipa i ja ju krečem ispratiti, naravno, opet sam zaboravila nešto - školsku torbu. Unosim torbu u školu, pozdravljam dijete i jurim van da ostatak bande odvezem zubaru koji je taman za deset minuta (narudžba), i zvoni meni već spomenuti podsjetnik za početak današnjeg zivkanja bolnica, vadim mobitel i gledam koji mu je kiki, zvoni ali ništa ne pokazuje, kao da ništa ne zvoni, mislim si, krepao je, zablokirao, nešto treče kad mi dijete moje kaže da zvoni drugi mobitel a ne tak koji sam skoro rastavila na dijelove. Približavam se autu kad iz autobisa izlazi roj dječurlije i kao i svako zaigrano dijete uzima snjieg sa jedinog dijela auta koji nije bio pokriven ceradom a ja (budala) kažem "to je moj snijeg!" Haha, siroće, kako je brzo pustio rofl rofl pa se ti šali rano ujutro sa klincima, a mogao mi je očistiti bar dio auta od snijega. Dijete me zbunjeno gleda a ja krečem dalje, palim auto i krečemo kod zubara. Ide jedna, ja zivkam, ide druga i ja zivkam...dobijem tetu preko telefona koja mi lijepo kaže kad smo naručeni i kako treba dijete pripremiti, mrakić. Završava druga i krečemo napokon doma. Smrznute, stižemo doma i ja već na telefonu pokušavam dobiti drugu pak tetu koja će mi reći šta treba ponijeti od papira u ponovni upis u drugu školu. Sve to ona meni lijepo nabroji. Zovem sestru u domu zdravlja kad bi me mogla primiti na vađenje šavova i mrakić, može me primiti čim dođem. U tih lijepih sitno vremena mi se nakupilo da moram u policiju po potvrdu o prebivalištu, novi rodni list u općinu i vađenje krvi sa malom nakon škole. Krečem ja opet na zrak, dolazim u ordinaciju, i žena mi goviri:"Šta, previjanje?", "Ne sestrice, vađenje konaca, sedmi dan, četvrtak je!!!" smijeh Čujem, krasan i uvjerljiv odgovor:"Ne, danas je srijeda....!" Ajme, pa šta nije četvrtak? A joj, ja sam djetetu spremila knjige za četvrtak, a danas je srijeda, a u četvrtak ima četiri sata, srijedom ima.... TRI puknucu , to je taman za 5 minuta. Šavovi izgledaju mrakić, puka to lijepo ženskica van i ja jurim po dijete.
Stigla na vrijeme, pokupim si djetešce i uljepšam joj dan da idemo malo darivati krv, nismo dugo. Kao i svaki puta, najbolje dijete na svijetu to riješi kao velika i idemo na policiju i u općinu dok nalaz ne bude gotov, za pola sata. Dođem na policiju, tražim potvrdu - dajte mi djetetov rodni list, e pa nemam jer moram i to još izvaditi, dajte mi njezinu zdravstvenu...e pa nemam niti to smijeh pa dajte mi gospođo svoju osobnu... dead ostala doma smijeh ...da ne duljim, povadila svu moguču papirologiju koju sam imala, samo ne ono što je ona tražila, ali na jednom ot tih 48785754 papira je bio jedan majušni sa matičnim bojem.
Uzmem to, letim po rodni list, riješim to i krenemo po nalaze. Pokupimo nalaze i krenemo doma, uljevanje antifriza i tekućine za stakla i pripremanje ručka, loženje vatre, kuhanje kave koju još nisam popila i sada se spremam za podnevno trčkaranje.
I, eto, sve je to bilo taman do sada kad ja lijepo, mirno, kao da imam cijelo vrijeme svijeta, piskaram ovaj postić.
Fala na pozornosti, ako je i vama četvrtak e pa varate se !!!

01.12.2010. u 12:39 • 7 KomentaraPrint#^

nedjelja, 21.11.2010.

Ja sam se zaljubila....

Šetam ulicom, skroz u svojim mislima, krečem se prema svom autu, polako, nikud ne žurim. Obavila sam što sam mislila. Nisam se nešto sredila, nisam izgledala ništa posebno, samo onako, regularno, za sređivanje papirologije. U glavi mi kalkulacije šta moram dalje, da li sam nešto zaboravila. Razmišljam o prošlom tjednu, o sljedećem....Razmišljam kako ću poći kući, u ona svoja četiri zida. Kako ću opet i iznova sama piti kavu. Razmišljam kako ću na kavu kod prijateljice. Nisam razmišljala da bi se moglo desiti nešto. Nije mi palo na pamet da ću vidjeti nešto što će mi biti u glavi....Uopće nisam slutila da ću ga susresti i da će u meni proraditi nešto čega sam mislila da više nema.Zar postoji takvo nešto, što će u meni probuditi takvu želju da ga imam? Zar nisam ja prestara za takvo nešto? Zar je moguće?
Izgledao je tako...tako...tako....primamljivo...stajao je tamo, mirno i ponosno....kao da cijeli svijet zuri u njega....ali to sam bila samo ja....promatrala sam ga sprijeda....pa malo odostraga....ma gledala bih ja njega i odozgora i odozdola i sa strane.....ma svakako bih ja njega gledala...isprepipala....pregledala...čuvala, mazila i pazila....
Nikad nisam vidjela takvo nešto.....crn, prekrasan, kao da se sjaji....
Mislila sam si, ma daj kreni dalje, nije on za tebe....pa pogledaj ga, sto posto ga ima neka napirlitana kvočka....već sam si zamišljala kako se nas dvije čerupamo za njega....već sam si zamislila kako ju davim jer ne može on biti njen....zašto bi ga ona imala? Već smo nas dvije bile na pripremama za traumu. Ona počupana, ja počupana, ona izgrebana...ja ne smijeh
Da li da krenem dalje svojim poslom ili da ga još promatram? Već sam imala filmove u glavi kako obilazimo svijet, idemo na vožnje po obali...pa negdje u planine, ne bi mi bilo zima, on bi me grijao....Ne bi mi bilo vruče, on bi me hladio...Tuć, puko balončić sa maštom...idem dalje, svojim putem...pokušavam zaboraviti, još koji puta se okrenem, da li je još tamo?....ali....bit će on moj....ja ću to imati jednom....jednog dana....i ići ćemo na more i u planine, svugdje ćemo ići....i neće mi biti zima....i neće mi biti vruće....

To je bio najljepši auto koji sam vidjela.... fino cerek

rofl rofl

21.11.2010. u 23:30 • 10 KomentaraPrint#^

Ja jednostavno moram napisati nešto o tzv. mački

To bi po pravilu trebala biti mačka. Glasa se kao mačka. Izgleda, donekle kao mačka, dakle to je mačka...recimo.

Smatram da imam najčudniju mačku na svijetu.
Da krenemo iz početka.
Prije skoro tri godine, moja prijateljica je našla mačića ispred zgrade, sitno čupavo stvorenje. Nije ju mogla zadržati pa sam tu budalu uzela ja.

To je izgledalo ovako:
Photobucket

Sad je to mačketina, razmažena i čudna do bola.
Prvo, ja sam znala da ljepota i pamet ne idu skupa, ona je lijepa ali je glupa do korjena dlake. Zaletavat će se u vrata bar 5 puta dok ne shvati da su zaista zatvorena.

Zašto sam napisala - možda mačka. E pa, skaće kao zec, liže me kad dođem kući kao pas a opet izgleda donekle kao mačka.
Najveći problem kod nje nije glupost, zaigranost, izgled nego, ne bi vjerovali: sexualna ugroženost.
Kod nje veljača ne traje samo tokom tog mjeseca u godini, njoj je veljača cijele godine, svaki dan.
Sad, nije to problem da nije izbirljiva što se tiče "mačora", ali ženo, daj oladi. Ne možeš tuliti po stanu jer ti fali nešto, mislim, iskreno, fali i meni pa ne tulim po stanu. Kao drugo, kako ti može faliti nešto što nisi probala. Nadalje, ne daj bože da meni netko dođe u goste, taj je doslovce nayebao jer ga ta "ženska" napaljena do ušiju doslovce ne pušta.
Došao njoj na tjedan dana jedan rus. Puštala ja njima Animal planet, da vide kako se to radi, pa neću im ja demonstrirati. Lavovi, tigrovi, sve su oni to lijepo proučili, životinjski playboy, ali ništa.
Glavno da se ona bacila sa balkona na krušku od ugroženosti.
Pa sam si razmišljala, postoje li vibratori za mačke? Da li postoji mačji psiholog da joj malo dovede te daske u glavi na mjesto.

Uglavnom. Ovako sada izgleda to čudo od mačke. Razmaženo derište koje se meni veseli kad dođem doma.
Izgleda kao sfinga.
Photobucket

E, ovo je tako friki slika za poludjeti:
Photobucket

I jedna, onako, umiljata:
Photobucket

Uglavnom, mlada, situirana crnka traži frajera, na četiri noge. (dok ne ode kod dr. vet. da joj makne višak)

Eto, toliko o mojoj mački, članu obitelji.


21.11.2010. u 22:28 • 0 KomentaraPrint#^

Ljetne akcije - uređenje stana

Ljeti ljudi većinom idu na more, putovanja svašta nešto ali moje ljeto je bilo puno radnih akcija.

Pa eto, došlo mi je da se malo hvalim.

Uzela sam boje, valjke, kante i sve što je bilo potrebno, pozvala frendicu za pomoč oko sitnijih i zahtjevnijih radova i evo što je na kraju napravljeno i kako sve to izgleda.

Vesele boje, svaka prostorija ima svoje nešto.
Krečemo od najzahtjevnijeg dijela. Stubište od podruma, prizemlje, kat i potkrovlje, prvo farbanje nakon žbuke tako da sam mlade dobila ali evo rezultata:
Stubiate 2
Taj posao je trajao najduže, pa nek mi netko kaže da imam loš sexualan život, *ebla sam se sa valjkom dva mjeseca.
Stubiate

Na ulazu u stan, novo sređeni hodnik, totalno promjenjena boja zidova, bila je roza a sad evo crvena. Novi tepih (bio plavi sa medekima, don´t ask why). Jedan mali dio ali vidi se otpr kako izgleda i ostatak:
Dio hodnika

Evo uratka moje frendice koja je tri dana sa kistićima crtala na zidu kartu svijeta: Žena je fenomen. To je u sobi najstarije curice:
Soba najstarije

Dječja soba, pošto je najmlađa kretala u prvi razred, morali smo nekako sve urediti taman za školarca: (naravno, frendica fenomen opet u akciji)
Brojevna crta 2

Drugi zid u istoj sobici:
Drugi dio dje<br />
je

Krečemo dalje na ostatak stana. Kupaonica. Tko će drugi nego ja ofarbati da bude crno bijeli svijet. Bijele pločice, bijeli elementi sa dodacima rozoga i zid- crn:
Kupaonica

Ono, na što sam najponosnija, osim na stubište, su primača i kuhinja:
Jedan dio primače, uzorak ispod prozora:
Mali dio prima<br />
e

Drugi dio primače:
Prima<br />
a

I zadnje, ali ne manje važno, kuhinja.
Kuhinja

Kistučanje ovih likova po zidovima je najzabavnije i daje poseban izgled cijelom prostoru. Vrlo jednostavno za napraviti a lijepo izgleda.

Nešto boje, malo volje, nešto vremena i novi stan u kratko/dužem vremenu, ovisi kolika je površina.

Koliko god bilo naporno ovo kistučanje, farbanje, valjkanje, malanje i ne znam šta još, baš mi je bilo lijepo a pogotovo kad smo frendica i ja, tj više ja pjevala :Daaaaaaa naaaaaammmmm živi, živi raaaaaaddddddd....
A frendica krepavala od smijeha.

Pa neka mi sad netko kaže da ženske nisu dobri majstori, maleri, žbukari, farbari i sve sa *ri. Baš sam si mrakić.

21.11.2010. u 21:15 • 3 KomentaraPrint#^

Ja sam lik iz vica

Naravno, svi znamo slavne viceve o Muji i Hasi. E pa nisam iz tog.
Ja sam iz vica o plavušama.
Ja sam, dragi moji, čistokrvna plavuša, sa pedigreom, nisam tetovirana, 5-a u leglu nut (imam tetovažu ali nije ta). No pustimo to.
Dakle, čim se vidi plavuša na cesti dolazi do automatskog zaključka da je glupa.
Kalkulacije:
Merlin Monroe
Madonna
Celine dion
bla bla bla

Sve su one plavuše svojevremeno.
da li i one spadaju u glupe žene ili samo ove plavuše sadašnjice?
da li postoji granica te gluposti ili toj cjelokupnoj gluposti nema kraja?
da li oni blondy momenti kod ne plavuša čini njih plavušama? Jesu li one gore onda od čistokrvnih? Mislim, ne bih baš voljela da mi netko oduzima čast.
Vic glasi:(više pitalica, ali ok)
Zašto plavuša čući na podu u dučanu? - traži niske cijene.
Hahaha
haha
ha, not funny

Ali stvarno, meni to uopće nije smiješno.
Više se odvalim na viceve tipa:
Malo, plavo, na grani i pjeva. Šta je to?
Talentirana šljiva :)
Hehe.

Ima jedan događaj, rekli bi anegdota. Taman su ti vicevi bili aktualni, počeci nas plavuša u svijet slavnih, gdje se svugdje i na svakom mjestu priča baš o nama, ne o predsjedniku, ili Jennifer Lopez, nego baš o plavušama, mrakić. I tako, uđem ja u tramvaj, par dečkića se uhvatilo plavuša i sve pogledavaju u mene.
I, meni bilo dosadno, idem ja njima ispričati jedan, taman traje tri stanice koliko se ja mislim voziti.
I kreće vic:
došla plavuša kod dobre vile da joj ispuni tri želje.
Prva želja- ja bih, dobra vilo htjela imati malo plaviju kosu.
Vila kaže- ne možeš imati plaviju, pa bit ćeš bijela.
Plavuša - ma daaaaaajjjjteeeeee...samo malo plavija i ja ću biti sretna.
I, PUF, plavuša skoro bijela.
Druga želja - ja bih, dobra vilo, htjela imati maaaaaalllooooo veće cice.
Vila - draga, pa ako ti napravim veće budeš se prevagnula.
Plavuša - a daaaaaajjjjjjjte, samo maaaaallloooooo veće i ja sretna.
Ok, vila PUF i eto ti, puf cice, skoro prevagnule plavušu.
Aj sad treča, vili već pol dvanaest, pun kiki plavuše i njezinih glupih želja.
Kaže - ja bih htjela biti samo malo, malo, malo gluplja.
Vila - e jbote, ne možeš biti gluplja nego što jesi, ne postoji takvo što.
Plavuša - a daaaajjjjjteeeee, samo maaaallloooo i ja odoh.
Vili dojadilo, želi se riješiti ove budale. Uzme štapić....PUUUUUFFF
i plavuša se pretvori u muškarca.... roflroflroflrofl
Pozdravim dečkiće iz tramvaja i izađem van :)

Dečki, no hard feelings.

Čemu cjelokupni ovaj post? E, pa zaključite sami. Ima gluposti u meni za čitav svijet tako da mi je baš svejedno.

Kisi kisi

21.11.2010. u 01:32 • 7 KomentaraPrint#^

subota, 20.11.2010.

A sad malo o odgajanju djece

Kažu mi bliske osobe da sam ja cure lijepo odgojila. Drago mi je to čuti i kao majki te su pohvale važne, ne od životne važnosti ali lijepo je čuti da se tvoj trud isplati i da se primjeti.
Moram priznati, kao što je Frankie davno rekla, da imam poseban način odgoja. Trebala bih knjigu napisati o tome, no, nećem :D

Odgajanje djece

Ok, ne baš tako, ali moja djeca se nikad nisu bacala po podu.

Da vam opišem jednu situaciju:
Najstarija i ja pijuckamo "kavicu", ženska čakula, ja pomalo hiperaktivna. Dolazi moja srednja sa jednim zeznutim pitanjem (9g stara):
"mama, kako dođu bebe u trbuh?" Postavila mi je pitanje, sjedne nasuprot mene i gleda onim plavim okicama. Najstarija se podboči i onako, pokvareno/iščekivajućim pogledom se okrene prema meni, blagi osmjeh na licu sa porukom:"Aj da te vidim sad!" (groooooozno)
Ništa, pripalim cigaretu, udahnem duboko i kratko i jasno odgovorim:"Sex!"
Najstarija me zbunjeno pogleda, srednja još više otvori okice i pita šta je to. headbangheadbang
Najstarija se ponovno podboči, naughty opet onaj pogled, blago izrugljujući pogled, tiho se čuje :hehe.da te čujem!
Opet, udahnem ja duboko i u jednom izdahu skoro, trkeljam dobrih 5 minuta o muškom reproduktivnom organu, ženskom reproduktivnom organu, plodnim danima, mjerenju plodnih dana, ciklusu mjesečnice, jajnim stanicama, spermićima, načinu dokazivanja trudnoće, mjerenje temperature i svim ostalim čudima prirode.....i na kraju pitam dijete: Jesi skužila? smijeh
Dijete skroz blijedo, vidim da joj nije ništa jasno ali lagano je klimnula glavom i šmugnula u sobu. fino
Najstarija također blijeda, gleda me sa nepovjerenjem, pita da li sam normalna i sama obrazloži da nisam.
Da objasnim- ja ne mislim djetetu govoriti o rodama, čapljama i pelikanima. Niti jedno moje djete nije došlo tim putem. Pa da mi se dijete pojavi za par godina, sa trbuhom do zuba i upitnikom iznad glave kaže da nije vidjela rodu. E, neće ići.

Situacija 2- cure se počinju svađati, naravno dolaze do mene sa svakojakim rečenicama koje ne mogu razabrati: Mama ona meni ovo...mama ona meni ono....itd....
Drage moje, imate pola sata da se potučete i pokoljete, da stignemo do hitne da vas previju, srede, i operiraju pa da još stignem kavu popiti. Tišina u sekundi. Mrakić.

No, sve u svemu, koliko god sve to bilo mrakić i zabavno, nigdje ne postoje upute kako točno odgojiti dijete, nigdje ne postoje upute za uporabu niti navodilo za korištenje, sve to dolazi sa godinama, radiš kako misliš da je najbolje i nadaš se da će na kraju izrasti u dobre i poštene žene sutrašnjice.

Fala dragi moji, ostanite mi dobri, lijepi i pametni, do slušanja :P

20.11.2010. u 20:33 • 15 KomentaraPrint#^

Ajmo se malo osvrnuti na ljude oko sebe (mene u ovom slučaju)

Eto, smirila se ja, očistila stan, sredila veš, nacjepala drva i eto me natrag na blogiranje :)

Da ne ispadne nešto krivo, obratila bih malo pažnju oko ljudi koji me okružuju.
Ne mogu reći da sam nešto popularna u svom okruženju ali ima par ljudova koji čine moj život bogatijim, zato bih odvojila jedan postić samo za njih.

Koristit ću nickove, prepoznat će se valjda, a ako ne neka pitaju :D

Krenut ću sa svoja tri anđela, svoje bogatstvo.
Najstarija, the big one. Divlje i opičeno dijete do srži. Grozan smisao za humor. Inteligentno biće, moja najstarija curica. Piše svoj blog, nije nalik mojemu, ona je sva u knjigama i učenju, da je moguće, glava bi joj se pretvorila u jednu enciklopediju. Slobodno bacite jedno okeco ako ne dva na njezin blogić : Plavi jastuk :p
Šta još napisati o tom djetetu osim da je fenomen od rođenja. Spomenula sam ju već par puta od početka mog piskaranja. Tipa, njezino tješenje mene kad sam imala one..jelte, zeznute snove. Pitala sam ja nju od kud ona sve to zna.Odgovor je bio:"Pa jesi me poslala u školu da nešto naučim, šta sad hoćeš?!" Lijepo moje divlje dijete <3

Srednja, mirno, tiho i povućeno dijete, velike plave oke kao u sove. Također pametno dijete, sitno ali dinamitno. Skupa sa sekom trenira karate već tri godine, polako se pripremaju za turnire. Vrijedna i pristojna. Sve me strah kad za par godina krene u zavađanje tim okicama.
Znatiželjno dijete, najbolji joj je pogled zbunjenosti.

Najmlađa....e to je dijete posebno, oduvijek govorim da su osobe sa posebnim potrebama anđeli na zemlji. Vesela i nasmijana curica. Svakome se uvuće pod kožu. U njoj ima nešto posebno čime zrači. Te oke i taj osmjeh...Ona je u svom svijetu, teško ga je ponekad shvatiti ali vidim da je tamo vesela. Nema tih riječi kojima bi se opisala ta pojava.

Idemo sad polako na osobe sa kojima pijuckam tu i tamo kavicu.
Počet ću sa najbližom po stanovanju.
Luna - danas ušla u ***desetu, welcome to the club draga. To je žena posebne vrste, skoro pa redovite kavice u 2, taman za predahnuti. Hvala joj što mi je spasila život prošle godine, ona i pol gorice, no, to je drugi par nogavica. Njezina dva anđela, često u igri sa mojim curama, vrlo pametne i mudre cure. Luna je hiperaktivna ženska, ima često blondy momente ali to je kod nje slatko, pogotovo kad zezne nešto, koliko god pokušavala sakriti, vidi joj se na pogledu i blago telečem pogledu :D e lipo moje, samo ti nama ostani takva kakva jesi.

Frankie - Tzv Stripy. E, kad se ona nasmije moraš i ti, totalno zarazan smjeh. Spomenuta već u jednom postu kad mi je došla u posjetu nakon operacije koljena. Lipo moje, da te nije bilo ja niti te noći ne bih oka sklopila. Rijetko se vidimo ali kad se vidimo onda je to par sati čistoh smjeha. Žena je fenomen, ne bi vjerovali šta ta žena sve može, talent za 10. Fenomenalno crta, detalji i sve to na sitnim podlogama. Ljudi, na ispuhanom kokošjem jajetu je nacrtala gejšu a na drugom motiv iz afrike. Žena je mrakić. Ukrasila mi je dječje sobe, kističima i temperom. Na jednom velikom zidu je nacrtala kartu svijeta a u drugoj sobi na jednom zidu slova i slikice a na drugom brojevnu crtu. Sjaaaaaaajjjjnnnnooooo izgleda.

Štefka - šta reći za nju? Zaljubljivo dijete. Predraga ali se da previše zayebavati pa joj moram očitavati bukvice svako malo. Spašava me redovito kad mi stane autek bez benzina. Jedino fali to što se nikad nismo napile skupa, morat ćemo.

Vilena - sreća moja, u zadnje vrijeme nažalost često mi glumi psihoterapeuta, smiruje me i spusti na zemlju. Šteta pa daleko živi ali riješimo mi to :D Kiss draga, hvala na svemu

Željkica - moja frendica iz školsko/balavačkih dana. Svašta smo nas dvije proživjele u tim godinama. Onda nas je život odveo na suprotne strane i nismo se vidjele skoro 10 godina do jednom lijepog dana 2008. g kad smo se slučajno srele u gradu. Od tada pokušavamo nadoknaditi propušteno. Čestitam joj ovim putem na položenom ispitu. Sad možemo ići tužiti ljude okolo. Treba ti prakse a meni pravnik pro bono.

Kesty - E lipi moj. Upravo me danas razveselio jutarnjim pozivom na kavu. Veselo i talentirano dijete. Obožava kao i ja muziku i ples ali on pleše bolje od mene. Dobar, drag, pristojan dečko. Drago mi je što te poznajem.

Shrek - hehe, prijatelj iz školskih dana. Uvijek tu kad treba. Biznismen, čovječe, još malo pa ću morati imati propusnicu da te vidim na kavi :P
Uglavnom, znamo se godinama i nadam se da budemo još toliko :) Hvala ti

Nikon - čovjek više radi za druge nego za sebe. Micek se mora čuvati ali mu baš ne ide. Jako draga osoba i moram priznati, jedini čovjek sa Bečkom školom a da ga ja znam. Hvala na nanašanju uputnice po Zg-u.

I, bubamarac, koji me u zadnje vrijeme često nasmijava, do kasno tipka sa mnom i trpi moje budalaštine. Još uvijek nisam dobila svoju čokoladu :P
-----------
Ima tu još osobica, samo što su nas životi udaljili, čujemo se rijetko ali su mi u mislima uvijek.
Uglavnom. Drago mi je što vas imam u svom životu.

20.11.2010. u 19:46 • 0 KomentaraPrint#^

Mislim da ću konačno doživjeti živčani slom... :( :(

Nadam se da ovo na kraju krajeva nitko neće čitati, da će ovo biti samo moje misli prenesene na "papir", nešto iz dubine, nešto što pokušavam zanijekati, prikriti, ne primjetiti, praviti se da nije tako. Ne mogu više. Previše toga se nakupilo, previše toga se događa. Ne mogu više. Toliko bih željela leći, odspavati na miru, bez briga, razmišljanja, kalkulacija kako dalje. Boli me sve to, ne mogu. Koliko se god trudila znam da dalje ne mogu. Je li ovo kraj moje snage, izdržljivosti, jakih živaca?
Šta će biti sa curama? Šta će biti sutra, kasnije, za mjesec dana.
Ne mogu više. Ne mogu reći curama da nemam, ne mogu reći učiteljima da nemam, ne mogu reći svima da nemam. Popuštaju li moji živci pod konačnim pritiskom? Je li 8 godina bilo dosta čak i za mene?
Koliko god računala, razmišljala, smišljala, ne ide. Ne mogu to izvesti.
Toliko bih htjela da me netko zamjeni, bar na 5 minuta, da mi se mozak ugasi. Zašto toliko crnih misli? Stvarno ne mogu više. Na izmaku sam snaga. Kako preživjeti ovaj mjesec? Polako sve isključuju pa neće biti niti bloga, niti komunikacije...ničega...Koliko god smišljala i računala, neću uspjeti. Treba platiti račune, maloj ljekove, kupiti nove udžbenike za novu školu jer ovi sada ne pašu, treba maloj platiti naočale, kako izvesti svakodnevno putovanje za Zg u školu? Pretrage, kontrole...a još i imati nešto u frižideru...opet sam izgubila kile, toliko teško skupila par kila i odoše. Pojeli živci...šta će opet pokazati nove pretrage? Nije li ovo malo previše za jednu osobu? Da me bar netko zamjeni. Da me auto strefi, da se odmorim u traumi bar na kratko, da izgubim pamčenje, bar dio ovoga pa da se ne sječam, zašto se ne mogu izbrisati stranice memorije, kao u dnevniku prošlosti? Kad bih barem zaspala na tjedan dana, samo da mi mozak ne radi. Ne mogu više... Ovaj puta neću uspjeti.
Ja ne smijem biti bolesna, ne smijem biti umorna, ne smijem biti tužna.
Ne mogtu odbiti jedinu školu koja mom djetetu donosi budučnost, koliko god bilo teško.
Zar nije mogla ona kučka od doktorice u prvom mjesecu pomoči mom djetetu? Zar baš moje dijete mora biti to koje od koje će svi doktori prati ruke? Kako možete? Šta niste polagali hipokratovi zakletvu? Zar samo oni koji imaju para imaju pravo na zdravlje? Normalan život?
Ne mogu više. Kad bi me bar netko zamjenio, ustao po noći da ne moram ja, bar jednom, bar jednom prosjedio pored male, brojao udisaje.
Tko će me klepiti po glavi da se srušim, da osjetim neko olakšanje. Nema odmora a nema više niti snage.
Kažu, nada umire zadnja, mislim da je umrla....

20.11.2010. u 13:12 • 4 KomentaraPrint#^

Reinstalacija sistema, update, restart, standby, gecrk

Update....update....update....UPDATE...
Kad bih ja imala one čipiće i one nitiće i one točkice i sve moguće aparatiće u glavi, mislim da bi mi nešto pregorilo.
Memorija je pri kraju, popunjava se munjevitom brzinom.Radna, tak- tak. Procesor šteka. Napajanje...hehe...neću komentirati, kasno je.
Optički čitač radi prekovremeno, maximalnom brzinom.
USB (blokić) popunjen.
Grafička - da, da, izgledam kao da me Picasso crtao.
Zvučna - kao želučane tegobe.
Uglavnom, traži se service pack- kompletan.

20.11.2010. u 01:12 • 0 KomentaraPrint#^

Imam PMS, raspoloženja mjenjam kao trudnica

U ovo grozno vrijeme pred/među/tjekom/poslije, raspoloženja su mi katastrofa, ne znam bih li plakala, smijala se, živčanila...svašta...
I onda, u ove sitne sate proradi onaj najgori dio organizma- mozak.
Malo mašte, malo sječanja, malo svačega.
Sjetim se osoba koje su mi zagorčavale život, sjetim se osoba koje su mi nešto značile, obilježile možda mali dio mog vjeka ali ostavile veliki trag.
Sjetim se osoba koje su mi značile puno i previše. Pogotovo osobe koja više nije tu ali je u mom sječanju, slika na regalu, ruža koja još uvijek nije uvenula.
Da, bilo bi lijepo ne biti sam, ne kuhati samo sebi kavu, čuti dobro jutro ili se probuditi uz nekoga.
Stihovi glase ovako:
Možda ne znaš šta je samoća,
ne imati nekoga tko bi ti pružio ruku,
sa osmjehom te pogledao, pružio ruku i rekao
drago mi je da postojiš.
Ne smatram da sam prezahtjevna, šišaš popravke u stanu, zabijanje čavala, popravljanje kvake ako navećer ideš sam leć.

Ne tuguj kad među ružama nađeš trnje
nego se veseli kad među trnjem nađeš ruže!!!

Obožavam to cviječe. Odavno imam neku teoriju o ružama, možda će izgledati patetično ali zaboli me. Ruže su prekrasne ali osjetljive, zato i imaju trnje. Takve su žene. Osjetljive ali imaju trnje da ih čuva, donekle,dok ne naiđe netko tko to trnje želi potrgati.
Ja sam ona rijetka ruža, bez trnja, koju svaka budala uspije povrijediti, pokuša uništiti, "potrgati" latice. Venem, iznutra kao da venem. ALi opet dođe malo sunca, ugrijem se, nakupim energije za sutrašnji dan i novu budalu.

Davno, moja napisana pjesma opisuje....a nešto što god da bilo:

Smrt jesenje noći

U tami jesenje noći
dok mjesec zlatno sja
mislila je on će doći
da joj svoju utjehu da.
Dok u tami suze lije
a uspomena po mislima leti,
pita se čemu je kriva
i da li će on da je se sjeti!
Mjesec više se ne vidi
pokrio ga oblak tamni,
tuga sve je veća,
utapa se u tami.
Pokraj rijeke je stala,
u nebo tamno pogledala,
Boga je upitala
zbog čega je nastala...
grom je iz neba zaparao,
zvijezda je sa neba pala
jedan život u trenu je nestao
u tišini jakoga bola...
Krik ptice u letu
i tišina poslije toga,
ta djevojka plave kose
za taj tren molila je Boga!
U trenu zvijezde su nestale
kao i njezin život će otići,
ta djevojka plavih očiju,
i smrt jesenje noći!

Pa, eto, malo poezije još:


Suze na autobusnom kolodvoru

Na mome licu osmjeh
dok sa tvojih usana pozdrav zrači,
osječam da me voliš
a to mi tako mnogo,mnogo znači!

Suze žele oblit lice
i osmjeh na licu sve je teži
plakat ću kada odeš
kamen teški na srcu leži!

Teška suza niz obraz klizne,
a druga-ne dam da poteče,
jer poteči će ih još mnogo,
plakat ću-tužno srce reče!

Srce moje,tvoj odlazak boli
i patnji mojoj nikad kraja
odlaziš a iz moje duše
opet nestaje onog sretnog sjaja!

I dok gledam kako te autobus odvozi
s nostalgijom ti rukom mašem
i molim boga da ne nestane
te ljubavi u srcu našem!

A kad tvoj lik nestane s vidika
i snage da zadržim suze više nema
opet ću ponovno i iznova
prekopati po brdu uspomena!

I suze dok teku
a tebe tu nema više
oblaci crni nadvit će se na nebu
i moje će lice obliti more kiše!

Suze moje natapat će lice
i molit će one što prije da se vratiš,
da podjelimo opet sreću i osmjeh
i moju tugu opet da skratiš!

I doći češ opet u zagrljaj meni
i ljubit ću opet usne tvoje
a na autobusnom kolodvoru
sada dva bijela goluba stoje!

I opet češ otići daleko od mene,
dočekivat ću sama svaku zoru,
ali uvijek će ostati tamo
Suze na autobusnom kolodvoru!

Totalno nevezano uz išta...stvarno mi je ovaj post razbacan. Eto, sad znate kako je biti u mojoj glavi.

Sad malo pjesmica a da nisu moje:

Jedna koju sam maloprije dobila porukom

plavuša, hehe

U zadnje vrijeme se istrošila od preslušavanja:
Elegion

Moja najdraža
Bring me to life

No..da ne davim više....

Kiss svima





20.11.2010. u 00:17 • 1 KomentaraPrint#^

četvrtak, 18.11.2010.

Lijepa moja mišja rupa

Ne, nisam crkveni miš, smatram da sam ipak u malo boljoj situaciji od njega, a i nisam baš toliki vjernik da visim po cijeli dan u crkvi. Vrtim se u onom svom kolutu, non stop u krug, tu i tamo zapne, stari kotač. Ja sam samo mali miš među tolikima, velikim štakorima koji vladaju našim životima iz lijepo uređenih prostorija, ne imajući pojma kako se zapravo živi, kako živimo mi mali miševi. Izbjegavamo mišolovke, ili nečije metle koje nam svim silama žele uništiti ove male živote svakojakim zakonima i pravilima kojih se sami štakori ne drže. To za njih ne vrijedi. Cijeli dan u tom "kolutu" pokušavamo se izboriti za sebe i svoj trbušak, koji se od sranja štakora skvrčio. Izbjegavajući sve prepreke, predahnući na kratko, uz komad "sira", vrteći taj kotač svim silama, 24/7 u nadi da će nam se posrećiti i krenuti naprijed, ali opet se pojavi taj štakor koji napravi nešto da ti zagorča život, uvede neke nove mjere, oduzme ti 90% mukom stečenog sira, još te klepi po glavi sa idejom da ti ne treba niti ostalih 10% sira, pa opet kao sumanut trčiš u krug, nadaš se da će te taj kolut nekuda odvesti, ali nikako zapamtiti, ti si ipak, samo miš.I tako, pred kraj svog kratkog vjeka, koji štakori svim snagama žele još više skratiti, dobiješ onih 10% sira podjeljen na milijun dijelova, mrvu po mrvu svaki mjesec, štakori misle da je to dovoljno. Pa onda pod stare dane opet trčiš u onom beskrajnom kotaču, vrtlogu papirologije, birokracije, pokušavaš dobiti malo više da ipak ne krepaš bez trunke sira, na miru...na kraju, cijeli život radiš za taj sir, i umreš kao crkveni miš, nepoznati miš kojeg svi znaju samo po tome da se vrtio u krih, pokušavajući nešto svim snagama a na kraju, sav sir uzeli su mu štakori.

Ja sam skočimiš, ja preskačem prepreke u tom vrtlogu, nabijem se koji puta na niski strop, zatresem glavu i nastavim dalje. Napokon se vratim u svoju mišju rupu, u svoj mir, gdje nema prepreka, samo tu i tamo koja mišolovka mi okrzne rep, ali idem dalje, jbeš ti taj sir, ja ću loviti muhe.
Ali, eto ti mačketine, glavonja štakorski, pa te da u još veći trk, pokušavaš spasiti živu glavu, jbeš sir meni treba moje dupe. Ako si prespor nadrapao si ako si prebrz ulove te plavi štakori sa zakonom da ne smiješ biti.
Ja trčim umjereno, svaki dan po korak, dva, tri pedeset, ali ne prebrzo da se ne moram objašnjavati i dokazivati.

A vi, štakori, i vi ste u svojim govnima, samo niste svjesni, u kanalizaciji živite ali vama dobro, imate moj sir.

18.11.2010. u 17:44 • 5 KomentaraPrint#^

srijeda, 17.11.2010.

Hehe...mislim da će ovo biti najkraći post u povijesti blogiranja....
Evo javio se prvi Svemirac :) i ja imam besplatan prijevoz. U ovo kasno doba noći netko, tamo, tamo daleko (rečenica iz Shreka 2) me uspio debelo nasmijati. Saka ti dala (vode iz bokala).
Hvala :)

17.11.2010. u 01:55 • 4 KomentaraPrint#^

nedjelja, 14.11.2010.

Stvara li se nova država?

Grad u kojem živim ili sam živjela, zaključite sami, lijepo je mjestašce, mirno, pogotovo u mojoj blizini, mirno, osim tu i tamo koji avion ali na to se navikneš, nedjeljom ujutro u 6h crkva nedozvoljenim decibelima budi ljude i one bakice da dođu moliti. Tu i tamo protutnji koji kamion pa se stakla zatresu ali sve u svemu miran dio grada. Od nedavno, gradnja tzv "obilaznice" je zeznula čitav ritam gradske četvrti jer, naravno, ta obilaznica ide kroz grad. Šta zaobilazi nemam pojma ali grad očito ne. To je sada skoro pa kao državna granica, treba nam 15 minuta da prijeđemo na drugu, toliko željenu stranu iako još uvijek prođe tek par autića i pokoji kamion koji se drži pravila i zakona.
Da Vas uputim kako je to izgledalo ovih pol godine ili malkice više.
Svega tri puta (ima četvrti ali ga ja nisam znala niti mi je bio potreban) koji vode do centra otpr. Zatvore jedan, ok, ostalo dva, ali kad su zatvorili jedan dan sva tri, ostao onaj četvrti, baš onaj koji ja ne znam a baš taj dan sam ja vozila jednu tetu iz vrtića, povodom zadnjeg dana u goste, malo na kavu i druženje a ja nemam pojma kako doći doma... crycry
Zovem frendicu u pomoć, ne znam doći doma, jbeš znakove kad ih je već netko uspio izokrenuti.
Sve se meni čini da nas odjeljuju od grada, još malo pa ćemo biti posebno država, kao Vatikan, samo bez crkve, jer je preko granice, bez bolnice jer je nema niti preko granice, imamo društveni dom i kulturno umjetničko društvo. Imat ćemo svoju vladu, predsjednika, nemam pojma koga, pol naroda otišlo preko granice, ostali nas, ne znam koliko hrabrih i ne damo se mi. Fali nam mladih i nadobudnih, damama poput mene treba likić sa šestim čulom, po mogućnosti sa još dva uha da me čuje i zapamti kad nešto kažem, naravno, sa nekakvom letjelicom da ne moram čekati na granici, inteligentan da shvati da li imam PMS ili me stvarno naljutio, pamet ogromnu da ne moram sve sama smišljavati.
Ako ćemo realno, prateći sve moguće želje nas cura/dama/žena, nama treba nešto ovako:
Image and video hosting by TinyPic
I voila, pošto se države šire, ionako letovi u svemir više nisu nešto posebno, malo skuplja karta, ali ako si nađem jednog od tamo, domaćeg, imamo špagu i uživamo, imamo sve što nam treba. Putovanje van države, i ove i one, sve što nam treba, letjelicu, mozak, šesto čulo, četiri uha, sto posto neki biznismen čim ima para da navrati koji puta u našu malu državu. Imamo male zelene, koji također imaju letjelicu, pamet tri puta veću, inteligencija za popyzditi.
Taman je aerodrom na "našoj" strani granice, nemamo ništa ali imamo letjelice, nemamo crkvu ali imamo pamet, nemamo bolnicu ali imamo hrpu malih zelenih. Mi smo na marsu:
Image and video hosting by TinyPic

14.11.2010. u 20:37 • 4 KomentaraPrint#^

Nije fer

Not fair

Prvo, da svi poslušamo savršenu pjesmicu koja nažalost često postane stvarnost mnogim curama/damama/ženama/možda_muškima.

I, priznajmo, stvarno pokušamo to sve "riješiti" na što bezbolniji način, mislim, stvarno se to može desiti svima i nije neki problem ako se NE ponavlja prečesto. Ali opet, ako ću ja htjeti gledati kako muškarac uživa dok ja čekam svoj red (ako dođe moj red) onda ću gledati porniće ali ću znati da mog reda neće biti. Nemoj misliti da si solo u tome jer mene onda ne bi bilo. I nemoj mi govoriti kako ti je bilo super dakle mora i meni biti. I nemoj mi reći kako lijepo izgledam sa ovim tupim pogledom iznenađenja i išćekivanja. I molim te, ženu tvori cijelo tijelo a ne samo središnjica, vidiš samo jedno a frizura mi je tako sjajna. I, oprosti ali ja baš neću biti gotova onda kad ti hoćeš a bogami neću čekati tebe kad NAPOKON dođem na red.
I slušaj me dobro: Nismo na utakmici da brojiš golove, tko je koliko puta jer, prvi puta, kad je bilo "otvorenje sezone" ti si zabio gol a ja još nisam niti izašla na teren. I kad smo već kod toga, ali stvarno, ne bi vjerovali, istinita situacija, ja sam u pitanju pa nije čudo, bude taj prvi puta, ajde, nije problem, znam da sam mrakić pa si bio brzo gotov, i nema frke, postoje popravni rokovi, ALI, sjednemo u auto, onako, još u koliko toliko filingu, pustim si ja muziku jer obožavam muziku i k´o za vraga, počne svirati pjesma gore navedena.... Khm...khm... naravno se na mom licu pojavio onako, znate onaj osmjeh kad se nešto pojavi u pravom trenutku, pita mene dragi, šta je...pa reko, super mi je ova stvar :D .I pazite zayeba, on ne kuži engleski....A JOJ....i još traži da mu objasnim...prođe mi kroz glavu onih minuta i pol užitka, pitam ga je li siguran...ok...objasnim ja to nekako, kako god sam mogla nježnije i blaže. Preživjeli. Pa nisam nerazumna kučka.

Ali, ajmo malo općenito. Dečki dragi, dajte zaposlite ručice, pa nemojte da razmišljamo kako Tom Cruise u snovima to puno bolje obavi. Ili, kako je Bruce Willis tako nježan i mrakić...Ili kako bi to Ricky Martin bez obzira na "opredjeljenje" napravio tako dooooobbbbrrrrooooo.... Pa bi čak i terminator obavio puno nježnije bez obzira na željezo.
I još jedno, ako nam bude neuspješan ovaj put, nemoj me, molim te kad se čujemo navećer pitati šta ću sada raditi...naravno - završiti ono što si ti započeo... bang

Onda, na kraju krajeva, kad pomisliš da je sve to uzalud, i da mu moraš govoriti kako, gdje, što i od kud pa će skužiti ali ipak ne skuži jer je njemu taaaaakkkkoooo dobro...desi se dan kad je njemu kliker u glavi taman na pravoj razini, iznenadi te i onda se usudi bljedo te pogledati, onako znojan i umoran kad mu kažeš ja bih još.
Kao što je moju frendicu ulovilo taman kad je bila neka frka, dan ranije od ludila prekinula sa dragim, ujutro, dragi dolazi smireno, sa apaurinom u sebi da na miru popričaju zašto i kako, a nju pustila živčanoća i PMS i ona ga baš tada htjela jaaaakkkoooo...a micek, siroće, od iznenađenja i sa apaurinom u sebi, kad ga drug u sexualnom životu baš ne sluša skoro pobjegao.
Ali, da ne bi muška strana populacije pomislila da sam baš kučka koja nikad nije zadovoljna, objasnit ću kako to izgleda kad je stvaaaaaarrrrnnnnoooo bilo mrakić.
Prvo, živo me zaboli da li me tko vidio i da li mi se frizura pokvarila, živo me zaboli kako sam raščupana jer se osjećam tako mrakić i zgodno da bih onako znojna i sva hiperaktivna prošetala pistom. A najgore je još kad sjediš negdje na kavici, među ljudima, a kroz glavu ti prođe jedan dijelić tog savršanstva a baš tada je dragi na poslovnom putu ili radi da bi ga preko mobitela najradije istrošila ali moraš čekati većer, e pa tu većer nema predigre pjeva nut naughty
E pa lipi naši, sve to vi lijepo znate napraviti, dovesti do ruba normalnosti, do nezasitnosti, do ludila da ne bi vjerovali...samo malkice treba pratiti dragu i gledati reakcije.

Dragi moji, *ebeš vibratore, prstenje, i sve moguće igračke jer kad se udruže ručice i svašta nešto, nema nama do vas. Kao što mi ne možemo bez vas vi pogotovo ne možete bez nas.

14.11.2010. u 17:11 • 1 KomentaraPrint#^

subota, 13.11.2010.

Lista za Djeda Mraza

Postoji li poseban odjeljak kod Djeda Mraza? Ima li on spam filtere pa mu se poduža pisamca odmah brišu? Da li dijeli pisma odraslih od pisama klinaca? Ako stavim "urgent" natpis da li će ga prije pročitati i da li mogu pokazati iskaznicu invalida pa da kao u domu zdravlja dođem ranije na red a još bolje da pomaknem sat i postavke datuma pa da mi poklon dođe mjesec dana ranije.
Možda Djed Mraz čita blog.hr pa će baciti okeco na moj popisić. Nije mi popis dug ali ne bih one čarape od prošle godine.
Pa ajmo onda ovako:
Dragi Djede Mraz (je li dobro ovako?? )
Svake godine ti ostavim mlijeko i kekse, naravno da izabereš samo one najfinije i nikad ne popiješ mlijeko do kraja, znaš da nije pristojno ostavljati piče kad si u gostima, radiš svađu među ukućanima.
Napravi nekako da moja stara ne pere prozore i sve moguće dva dana prije Božića jer je na sam taj dan mrzovoljna i živčana.
Ja bih čokoladni kolač i toplu, termo vestu MOJE veličine jer sam krakato biče pa su mi svi rukavi kratki nakon par pranja iako se moje dijete veseli tome.
Dobro bi došao ljepotan sa crvenom mašnicom. Može jedan Jeep ispred kuće sa PUNIM tankom ili vlasnički list benzinske crpke. A može ljepotan u Jeep-u nije problem.
No, dobro, nećemo pretjerivati, može paket ljeta jer sam zimogrozna, čokoladica, štekica cigareta ili onaj ljepotan a da puši pa da njemu maznem koju.
A ako ćemo na duge staze, i ako ne može sve ovo navedeno, daj ti meni lijepo, kad mi krepucne auto, taman kad sam obučena u rozo, neka stane i ponudi pomoć frajerčić u Jeepu, obučen u toplu termo vestu (moje veličine ili veće)ali će mu biti vruće, sa cigaretom u zubima koji uz pribor za popravljanje autića ima "slučajno" i čokoladu a vlasnik je benzinske crpke. Mašnicu mu ja poklonim.

13.11.2010. u 16:28 • 2 KomentaraPrint#^

Muško-ženski odnosi i obrnuto

Koliko god to zanjekali, i muška strana populacije voli tračati, samo što oni to rade u prenesenom značenju tako da mi, dame, pomislimo kako oni razgovaraju o autima ili nogometu.
Kad se desi da tu i tamo uspijem na kavici načuti muški razgovor i dešifrirati njihove rečenice, očito je da su gori tračeri od nas baba.
Zavođenje i simpatiziranje ovisi o starosnoj dobi, zrelosti i samom stupnju razvoja određene osobe.
Kad smo klinci to je poklanjanje bombona, nošenje torbe i kao što sam nekidan vidjela u bircu gdje većinom sjednem predahnuti, dvoje klinaca, malecki od kojih 3-4 godine i curičak sa svojih čitavih godinu dana. Prvo je bilo nagledavanje, pa onda malecki pokazuje majicu sa slikicom pokemona, mala, kao i svaka nedostižna damica, sjedi sa strane i samo sramežljivo pogledava. Siroće od zavodnika u ovoj priči, pokušao sa majicom pa sa igračkom koju je imao pri ruci i na kraju, kad ništa nije upalilo ponudio joj je jednu kunu headbang nažalost, ova priča završava tužno za zavodnika.
U školskoj dobi pa čak već i u vrtičkoj, tu prelazimo na odmjeravanje snaga, tučnjave i objašnjavanje čiji tata ima bolji auto.
A sad ćemo se zadržati na najzanimljivijoj grupici a to su odrasli. Često se desi da se u tim situacijama ponašamo kao dječica i baš bi nam tog trena pasala čokolada ili bombon, onda također moj tata ima bolji auto ili smo osjetljiviji na neke situacije i umjesto da mi se jezik po starom običaju razveze iz mene niti glasa.
Fasciniraju me stariji ljudi koji se sa partnerom šetaju po parkiću i iako imaju 60 i kusur godina drže se za rukice i tu i tamo padne koja sramežljiva pusica.
Već sam spomenula u priči o dvije pijane kokoši kako to ponekad izgleda a moram spomenuti razgovor sa jednim pripadnikom muške populacije koji se požalio na novi proizvod od durex-a, (vibrirajući prsten) koji mu je velikodušno preporučila moja frendica. E, pa nije mu se svidjelo jer, kaže, njegovoj ženi je to bilo super a on je ostao blijed komentirajući :"A ja???".
Došli smo do zaključka da su takve napravice definitivno za starije, koji su unatoč godinama još uvijek "aktivni" ali nemaju toliko snage hopsati i mjenjati poze pa im ta vibrirajuća stvarčica savršeno dođe. Pošto većina starijih većinom kuka kako ih bole leđa, kičma, reuma i ostala problematika, dođem ponekad do tužne stvarnosti da su stariji aktivniji od nas mladih. Bit ću i ja, dakle kad odem u penziju i kad budem imala više slobodnog vremena ako me reuma ne počne mučiti.
Kao što je dragi nam Walter, poslovni kolega Jeffa Dunham rekao, sve je to lijepo na početku, muškima, kao kad dođeš u auto salon, vidiš novi auto, tek izašao iz tvornice, još uvijek miriši tako lijepo, poželiš ga, i naravno, za par dana, uz veliki trud taj autek je tvoj naughty
Za tjedan dana izađe novi model, a tvoj sada već stariji model šeta pored tebe a ti sa mukom u očima pitaš dragu :"Smijem li samo sjesti u njega??"

Jednom prilikom, moja mamica je slučajno vidila napravicu zvanu vibrator i kao dosta starijih ljudi priupitala šta je to. Prvo mi je trebalo vremena da dođem sebi i počnem svojoj MAMI objašnjavati namjenu tog čuda od tehnologije da bi ona prokomentirala :"E, da je toga bilo u mojoj mladosti, ne bih se ja udavala!" :? :? :?
No, dobro. Pustimo moju mamicu jer ima djelovanje kao kontraceptiv.
Teme tipa da li je važna veličina ili tehnika oduvijek su aktualne ali još uvijek nije dokazano. A samo zavađanje je različito, samo nemoj sa cviječem za groblje.

13.11.2010. u 15:23 • 1 KomentaraPrint#^

četvrtak, 11.11.2010.

Mladi, starci i MI u najboljim godinama

Lijepe, zlatne tridesete
Prepirka moje frendice i mene od prije par godina, kad smo si bile onako malo pod gasom, tko je stariji a tko se prije rodio (hehehehe), katastrofa.
Naravno, zaključak je taj da je ona starija a ja sam se rodila prije nje. Uglavnom, pošto sam slavno "ušla" u krasne tridesete, ona je ostala u dvadesetima i postala balavica belj
Pa ajmo sad ovako, u kući imamo nekoliko generacija: moja najmlađa i srednja- klinke; najstarija - tinejđer (katastrofa); Ja :trep: :trep: i moji starci koji su već skoro pa stota :D
Užasan sukob interesa, mišljenja, konzervativnosti i opet, ja, rastrgana u svemu tome.
Dođe mi moja mamica i kaže kako je ona stara i bolesna a vjerujte mi poletnija od mene. Stara koka, prošla svoje i sad uživa u penziji (koliko toliko minimalnoj).
Najmlađa, nećemo gledati na njezino stanje ali ona je u svom svijetu, srednja, plave krupne oči, duge trepavice i duga kosica, vrti sve oko malog prsta, izvlači se na "srednjost" u obitelji ( uz pomoč dide) i naravno najstarija, opičeno biće nedokazane vrste, vrlo inteligentno i spretno dijete.
Tu između svih tih generacija sam se ubacila ja, većinom, zapravo uvijek između 5 vatri, čim nešto iskrsne mene se zove da smirim situaciju ili da ju još više potkurim svojim komentarima koji dovedu do još veće zbrke, rasprave i naravno, ono najbolje, dvodnevne šutnje među bar dvije od par generacija.
Pošto sam toliko raštrkana, naravno, dolazi i do moje "biološke" razgranatosti. Ponekad se stvarno osječam baš da imam trideset godina, i tada sve ide glatko, baš onako kako sam planirala i kako mi paše, ali dođu ti trenuci gdje se definitivno osječam kao najstarija, skoro pa stotinjak godina, taman da odem štrikati čarape doma i u onoj njihaljki umotana u dekicu gledam hipnotizirajuće serije zvane sapunice. Čak si razmišljam da se ubacim među one bakice koje skakuću u nadi da barem podsječaju na mažoretkinje ili pak u stilu mažoretkinja lamataju sa onim tamponima...ovaj, pomponima. Ali, vidim onda one bakice koje igraju bingo u općinskim društvima, bakice kojima je dosadno doma pa su svaki dan kod doktora, u čekaonici, ćakulaju sa ostalim bakicama kojima je dosadno. Ili pak onih par koji svakodnevno glume savršene kršćane pa mole krunicu ujutro, navećer, popodne, prijepodne, poslijepodne i u međuvremenu. A još bolje su one bakice koje baš rano ujutro, dok sav normalan srednjemladi svijet ide na posao, zarađivati novac da bi kasnije skupa sa tim bakicama išao opet baš u to vrijeme na plac, vikati na umoran puk u tramvaju kako su nemoćni i stari a sa onom vrečicom i karfiolom sa placa ti porazbija rebra dok se gura da sjedne.
Ponekad se osječam pak mlado kao 18-ak godina, baš bih si obukla štiklice i prošetala onako elegantno po šetalištu, sto posto polomila noge i ozljedila nos ali nevažno, štikle koje bi se razletile definitivno bi usred meteža mene razbacane po cesti bacile u drugi plan.
I opet, sjetim se sad svojih roditelja, koji su cijeli život radili za tu mizeriju od penzije, pa si mislim e neću ja biti hrvatski penzić, biti svojoj djeci na grbači, neću plesati u mažoretkinjama, niti igrati bingo a definitivno neću sjediti u crkvi sa ostalim bakicama i moliti krunicu, još manje da ću se nalaziti sa ostalim "društvom" u domu zdravlja svakodnevno. Ja ću se dragi moji, baviti marketingom....tražiti sponzore, biti sponzoruša.

11.11.2010. u 22:18 • 4 KomentaraPrint#^

Kad smo već kod cuge, pive i ostalih "sokića"

Pišem o jednom događaju i sjetim se drugog...
Pa eto, da vas sve upoznam sa najvećom budaletinom u mom okruženju a možda i dalje - JA.
Prošle godine, negdje u ovo doba vratim se ja sa definitivno neuspješne operacije koljena, mislim, ne da sam se vratila nego sam se lijepo sa odjelnom štakom i posjeti na putu odšetala iz bolnice i ubacila u prvu posjetu koja je došla. Naredna tri dana nisam oka sklopila, što od šokova u bolnici, što od svega što se nakupilo a mogućnosti odlaska negdje da se ispušem nema.
I tako su meni dva tjedna pravili društvo Jura i Grga. Da vas upoznam sa "dečkima", to su dva užasno nedruštvena "frajera", čak sam pomislila da su si malkice predobri ali nećemo u detalje. No, mogu reći da su mi ipak dobro došla ta dva lika, jer bez štaka definitivno ne bih mogla.
I tako sam ja provodila vrijeme u krevetu, ludila pomalo jer se nakupljalo posla u stanu i dođe jednu većer meni frendica u gostiće. Cure su zaspale a nas dvije u laganu ćakulu, zayebanciju, sinkronizaciju mačke koja divlja u stanu, komentiranje crtića i još ponešto, naravno uz preeeeeefffiiino vino Casillero de diablo :mljac:.
I tako nas dvije, ma da smo bar popile nego svaka po čašicu, ona umorma od posla, ja ionako bzvz od nenaspavanosti, pijuckamo i cerekamo se kao budale do nekih pol 3 ujutro, kako sam ja sjedila sa nogom u zraku, ona je otišla a ja se spustila i spavala kao beba.

11.11.2010. u 22:04 • 0 KomentaraPrint#^

Ćakula večernje kavice i dvije pijane kokoši

Da li bi naslov trebalo pojasniti, mislim da mnogima ne ali da ne izostavimo nekolicinu naroda, pojasnit ću tu pojavu kad se frendica i ja "malkice popijemo".
Uglavnom, bio je užurban dan kao i svaki drugi, hrpetina obaveza, obavljanje dosadne papirologije, hrpetina poziva, naravno i čekaonica u bolnici. Nakon napornog dana, najmlađa je zaspala a dvije starije gledale tv. Zove me frendica da odemo na kavicu (negdje oko 19h). Baka servis je uskoćila i odoh ja na miru popiti kavicu. Evo ti u bircu hrpa poznatih, pa šta ćete popiti, ajde popite nešto, pa nazdravili bi a ne možeš sa kavom nazdraviti, mislim, možeš ali nije fora. I popijemo si nas dvije pivce, pa još jedno i možda pokoje još...Razvezao se meni jezik i stvaaaaarno ne možeš a da ne primjetiš kako konobar ima nešto poveće u gačama a očito je da na posao u đepu ne nosi sendvič, pol mesnice ili omanju telefonsku govornicu. Poćeli komentari i pojavi se konobarčić i pita o čemu nas dvije to razglabamo (naravno i on nas pozna), šta ćemo nas dvije reći nego da govorimo kako bi frendica htjela kupiti (rukama pokazujemo) ovooooolllliiiiiikkkkeeeee čizme :D i onda, na našu žalost, razgovor se okrenuo na čizme :(

11.11.2010. u 21:53 • 0 KomentaraPrint#^

srijeda, 10.11.2010.

Sunce moje, voli te tvoja mama!

Ne želeći zamarati više svoje prijateljice i drage ljude koji su već godinama prisutni i davali podršku, ponekad se neki strahovi ne mogu opisati riječima ili su jednostavno prejaki da bi se mogli izgovoriti. Ponekad dođeš u stanje gdje od straha, pitanja, nemoći jednostavno gubiš dah, steže te nešto u grlu i najradije bi iskočio iz kože.
Sve to iz druge perspektive može izgledati toliko nerealno, kao neki grozan san koji je ostavo dojam čitav dan i sam sebi govoriš- ma nije istina. Pa si razmišljam i znam da ima gorih situacija, i težih i znam da moje dijete mene zagrli i kaže mi da me voli. Kad se nasmije, kao da liječi sve rane...ali ipak taj smijeh nažalost ponekad ne može izliječiti taj strah, sva pitanja, sva razmišljanja....Uvijek sam govorila da djeca sa posebnim potrebama imaju ono "nešto", nešto čime prolaze kroz život i sve probleme sa smješkom. S jedne strane mi je drago da nije svjesna svega i da još uvijek nema pitanja zašto i kako?
Ali ja imam. Davno, kad smo znale šetati a ona sa maskicom na licu, još uvijek se nazire u očima da je tu širok i iskren osmjeh iako se nije vidio od maske. Ali sam i osjetila one pokvarene poglede prolaznika, vidjela odmicanje roditelja druge djece od nje i bolilo je. Koliko god se trudila, svaki taj pogled me bolio i jako mi je drago što ona to nikad nije osjetila niti primjetila.
Šta će biti sa njom? Šta nam donosi novi dan? Šta će pokazati sljedeće pretrage? Da li će sutra biti u redu ili će opet biti nešto? Da li će noć biti mirna ili ću opet i iznova presjediti pored nje, gledati da li diše, brojati napade....ili će noć biti sjajna ali sutra me ne bude prepoznala? Možda će opet kao i mnogo puta do sada, samo sjediti i biti u nekom svom svijetu...da li će se ovaj puta isto "vratiti" nakon par sati ili će joj u tom svijetu biti bolje? Hoće li ona sutra moći sama držati čašu ili ću joj morati ja držati? Ili će sutra biti savršen dan bez tremora, napada, gubitaka i sa puno života i snage?
Hoću li ikada znati odgovore na ta pitanja?
Hoću li joj sutra moću kupiti voljenu pizzu ili ću morati kupiti neki lijek, koji njoj nije toliko drag? Hoće li ju boliti nešto? I napokon...hoće li sve to ona opet, kao i svaki puta proći sa prekrasnim osmjehom na licu, nimalo svjesna situacije....
Hoću li ja i ovaj puta ostati prisebna ili će mojoj snagi doći kraj? Hoću li to sve moći proći bez suze u očima i mirno dočekati noć, najbolju mi prijateljicu....
Sutra je novi dan...izdrži sad, i većer i noć...sutra je novi dan, krečemo iz početka, možda i nama zasije sunce i napokon dočekamo bolje dane....
Samo se ti meni smij, reci mi da me voliš i to mi je hrana i snaga i veselje u životu. Sunce moje, voli te tvoja mama....

10.11.2010. u 20:24 • 1 KomentaraPrint#^

utorak, 09.11.2010.

PMS i nuspojave "ženske pojave"

Baš spomenuh slavni PMS u prijašnjem postu, pa reko, da se osvrnem na sve što je povezano sa time znanstveno, medicinski, iskustvom ali i nepovezano ničime nego muškim pretpostavkama.

Jednom prilikom sam dobila komentar (ne baš jednom ali dobro sad), od naravno muške osobe, nakon svake moje "promjene" raspoloženja - "To ti opet imaš PMS??? " Pa nisam cijeli mjesec u PMS-u ako mi ti svako malo digneš tlak. Na to ja popyzdim i eto ti, opet PMS, ali nikad nije on kriv, ili red u banci ili čekaonica u domu zdravlja ili vrijeme.

Pa, da malkice proanaliziram taj (ne)slavni PMS koji tolikima donosi muke.

Ne mogu govoriti o svim damama ali smatram da bi se većina našla u ovome što ću sad napisati.

Za sebe smatram da nisam toliki PMSoličar (tako ćemo nazvati), znam da sam osjetljivija, ali to mogu pripisati i danu ili spolu (ma, ima i muških osjetljivih, ali ne mogu pripisati PMS-u nego prašini u oko, al, ajd, popuštim tu foru). Mogu reći da me vrati u stanje trudnoče, kad sam si bila medena, okrugla ko loptica, plakala na crtiće (kad bi mačak ulovio miša i te šeme), padala na minijaturne stvarčice, ludila za čokoladom i mentolima i naravno, bila 24/7 horny ko cucak.

I sad, neki pripadnici muškog spola kažu: nisi vozač ako ne prijeđeš na crveno.... ili : dobra je pizza sa više kečapa.... ne bih se htjela mješati, sve mi je tada nekako fuj, pa onda važem, da li sam više horny ili gadljiva, zavisi o situaciji koje će od toga prevagnuti. Prva dva dana ništa. I, naravno da ću se rasplakati na takve gluposti da je to kriminal, a pogotovo da ću dreknuti na nešto što me živciralo i prije par dana, ali dobijem neku extra snagu da to kažem baš tada kad me uhvati PMS.
Uglavnom, tih dana, kako god okreneš, i snovi se okrenu naopako. Probudim se ujutro i znam da sam sanjala "ono" i bilo je taaaaaaakkkooooo dobro, ne znam tko je bio ali bio je taaaaaaaakkkkoooooo dobar.... :srčeka frcaju iz glave:..... i šta drugo nego da me cijeli taj filing prati čitav dan da bih i traktor uhvatila ali ne ide....grozota čitava....pa pokušaš srediti misli, baviš se standardnim kućanskim poslovima, nazoveš frendicu koja je savršenom slučajnošću sinkronizirana sa mnom pa PMS-amo istovremeno, pa se "izjadam" o snovima i traktorima i tko će drugi, nego moje dijete od 12 i kusur godina načuje temu. Tješi mene moje dijete da se ne brinem (zamislite iznad moje glave hrpetinu upitnika kao u crtiću), ode dijete u sobu i evo je za niti pol minute: "mama, nije to zabrinjavajuče, pročitaj si...." (daje mi časopis OK u ruke, sa točno okrenutim stranicama gdje je tema: "Snovi o sexu sa poznatim/nepoznatim/polupoznatim/filmskim likom...."
Kaj? Mene moje dijete smiruje.....Ok, pročitam ja to, ugasi se pokiji upitnik, kaže mi OK da se ne moram brinuti jer likić u mom snu nije bio poznat.... :? :? :? :?
Ali eto ti pitanja - 1. O čemu ja to razgovaram sa svojim djetetom?? 2. Mene moje dijete tješi vezano uz sex i sexualne trileme?? 3. Kako može biti dobro to što nije poznati?? Pa radije bih ja da ga znam i da nam bude dobro...

I sad na kraju krajeva, to prođe za par dana....PMS, SMS, MMS, kako god nazvali, narednih 20 i nešto dana sam si mrakić.

Detaljnijom analizom svega navedenog ako je moj slučaj u pitanju, PMS definitivno nije "pred menstrualni sindrom" nego Pre Malo Sexa.



09.11.2010. u 21:14 • 3 KomentaraPrint#^

Stella moja svakidašnja i prometne kamikaze

Spomenula sam svog partnerusa, cigaretice moje koje me vjerno prate kao neki cucak (ok, nije da me prate nego ih ja vučem, ali ne bune se).
Pa odlučih odvojiti "par" redaka svojoj Stelli, vjernom supatniku u svakodnevnom užurbanom životu. To je jedno vrlo dražesno "biće", kud ja hoću, tamo idem, bez nekakvog natezanja ili svađe. Naravno, sa nama su uvijek na putu dvije patke, ali o njima čemo kasnije.
Dakle, Stella, devetnaestogodišnji curičak,malo voli zayebavati, ali obzirom da voli popiti ne zamjeram joj jer ipak, bez nje mislim da bih bila izgubljena. Tu i tamo na putu stane, pa joj se ne da, pa ju nagovaram da se pokrene, pa bih ju najradije ubila, ali tada bih završila na naslovnici nekih tragi-novina, youtube-a i ostalih tragi- komičnih portala i web "zajednica. Pa onda "sredimo" dogovor, malo potplatim sa par litara pijače i voila, krečemo dalje.
Uglavnom nije nam loše obzirom da su iza nas skoro godina i pol zajedničkog života pa smo se već i upoznale. Zna biti "boležljiva" pa malo-malo pa smo na "hitnoj" ali to stričeki automehaničari brzo srede.
Morala bih spomenuti odmah i sami promet sa kojim se susrečemo svaki dan. To je katastrofa, pa ljudi moji, mislim stvarno, današnje kamikaze od pješaka, to nije normalno, ajde da ja vozim neku makinu, pa ti nije neugodno doći u čistilište, pa tamo u čekaonici, dok se svi izredaju, pa te pita netko kako si dospio tu, kažeš: pregazio me Golf II. Pa krepaš od srama, a tamo svi neki pregaženi fararijima, micubišijima, tojotama i ostalim kako_se_ono_zove markama.
Idemo par slučajeva sa prometnim kamikazama ali i mojim lajavim ustima:
1. Većer je, vozim ja frendicu nekud (ne sječam se više) i vidim "nešto" na cesti, nije na pješačkom prijelazu ali šeeeeeeta si lijepo i ležerno, usporim i imam šta vidjeti: baba šetkara dijete na sred ceste i ne obadira što je to dijete od godinu dana i da nije na šetalištu. Za glavu sam se primila, a budaleeeeee, pa ako se hoćeš ubiti, daj dijete prvo ostavi doma pa se bacaj.
2. Ovo nije pješak, ali kako vozi, bolje da je. Vozim ja ulicom i u vidokrugu kužim ja da nešto ne štima i da imam "viška" dijelova u zapaženim detaljima. Približavam se i vidim nekog lika kako u nekom (tog trena još neutvrđenom vozilu) čeka da izađe sa parkinga. Približim se ja i vidim da lik lijepo, pristojno čeka, nije mu nos na cesti ali, jbote, čovječe, voziš viličara , te su mu šipke virile na sred ceste, da sam ja dala gasa, sad bih lijepo imala kabrio....
2. Ja i moj dug jezik :D
Vozim, opet, već gore spomenutu frendicu, trkeljamo nas dvije nešto, ja tu i tamo ubacim koji "simpatičan" komentar. . Približavam se pješačkom, uredno stajem (bila sam i ja pješak, tako da znam kako je to). I sad, moja jezičina dovikne (kao) ženskici koja je prelazila :" Tko je tebi rekao da ću te ja pustiti?" (sram, sram, sram me bilo). I jadna ženskica se okrene i vrati natrag. Kako je meni bilo žaaaaaoooooo :( tek sam onda skužila da mi je prozor otvoren.... Komaaaa više nisam znala da li da joj pokažem da prijeđe, ili da posramljeno nastavim dalje.....groooozno
(očte još?)
3. Jedan od bliskih susreta sa ne_znam_čime, jest taj kad smo Stella i ja skoro plivale u jezeru. bla...bla...bla....da ne duljim, prolazimo, par metara pored jezera, po cestici i približava nam se kamiončić iz suprotnog smjera. On se ne može pomaknuti dakle, moram ja. I ja se uredno idem maknuti, kad ono, iskopan kanal a ja ga naravno nisam vidjela, ostele Stella i ja visiti na dva kotača dok nam nisu u pomoč stigla dva ribiča i izvukla nas, nakon nekih sat i pol 2 na sigurno. Da vam još predočim jedan detalj, vrlo važan, a to je da sam se to jutro osječala tako pinky da sam obukla roze hlačice i roskastu majčicu <3 <3 <3 (bolje da sam obukla plavo pa da se iz daljine vidi da sam plavuša).
4. Ograda mog tateka. Stara pun kiki, nikad provjeravana, taman čekam da mi sjedne lova da mogu sa njom na servis, nešto kočnice zezaju, kad, ne dočekala ja to nego provjerila ogradu, i tatice moj, ograda ti je savršena, čvrsta i ne može joj niti Stella ništa. Sređene kočnice i provjerena ograda.
5. (Opet moj jezičak), krenem ja u grad, jurcam da sve stignem, znam da moram obaviti hrpetinu papirologije, čeka me frendica za help u vezi kompa i prebacivanja slika sa fotiča i nisam stigla niti na pol puta, moj autek stane i niti makac. Ja luda, ne znam da li bih plakala (PMS me baš držao), ne znam da li bih vrištala, u nadi si mislim da bi mogao biti benzin, zovem frendicu (jednu drugu) da mi ode sa kanisterom na benzinsku. Tlak mi je pomalo rastao, par metara dalje, 4 likića stoje i razgovaraju. Ja znam da su neke špagice u autu jednom bile "nešto" pa odoh ja lijepo, kao pravi maher otvoriti haubu. Gledam ja u to kao tele u šlapu, pojma nemam, ova četvorica kao kipovi niti da bi riječ rekli. Zove mene frendica a ja onako, taman da me čuju počmen komentirati kako bi neke muškarce trebalo u top strpati jer ne znaju ponuditi pomoč "dami" u nevolji.
da ne duljim, potrajalo sve to, nije bio benzin, došao i majstor, tamo nešto prišarafio, lupio lijevom nogom i autek se pokrenuo. Zaključak slijedi- dame moje, ako imate auteka koji svako malo štrajka, obucite rozo (provjereno u točki 3).

Eto, draga moja Stellice, poživi ti meni još dugo, dugo, pa makar štrajkala svako malo, ja nosim rozo.

09.11.2010. u 20:24 • 0 KomentaraPrint#^

nedjelja, 07.11.2010.

Cigarete, pušilice, dimni štapići i ine inhalacije...

Nekome ovisnost, nekome srdačan prijatelj, nekome partner, nekome bijeli Walter.
Ajme šta ga ovi političari trljezgaju kad govore da se zabrani pušenje i te ostale gluposti. Gledajmo sve sa matematičke strane, priljeva, odljeva, doprinosa, poreza, pripreza i ostalih "brojčanih" dobitaka naše drage državice: nabiju porez na cigarete jer je "kao" štetno, a ako pogledate sa prave strane, cigarete poskupe, digne se cijena i njihovog priljeva u državnu blagajnu i eto ti, mi pušači spašavamo državni proračun i umjesto da nam zahvale i dopuste slobodno pušenje oni uvedu zabranu pušenja po svuda tako da još ti vlasnici kafića i barova i ostalih, plate opet toj državi za dozvolu i opet na grbači nas vjernih pušača državna blagajna se opet puni. Mi spašavamo državu od propasti ( i još par tvrtkica tipa tvornica duhana i ostaloga).
Nadalje, da se ne držimo državnog izvlačenja iz govana, držim se svoje poznate situacije: bilo da sam ljuta, tužna, živčana taj lijepo umotani partner (13 kn, nije reklama, ali jeftin životni suputnik) je uvijek smiren, dozvoli da ga zapalim bez imalo borbe, samo lagano dimi tek toliko da sam svjesna da je prisutan.
Opet, mi dame ( a složit će se i suprotan spol) nakon dobrog sexa, taj je miško uvijek tu da ti da ono krajnje zadovoljstvo da se opustiš i uživaš još nekih 4,5 minuta dok tvoj mileni dođe do zraka da možete sve to lijepo ponoviti.
Sjesti u birc, na mirnu i ugodnu kavicu, u ugodnom društvu, prelijepo je imati još jednog takvog ako ne i više da se dimići naših cigaretica druže.
Ajmo dalje, prestanak pušenja...ajme majko, probala i definitivno sam bila više kod doktora nego dok sam pušila.
Pušim cijeli život i da bih nastavila tu životnu tradiciju nastavljam i dalje.
Al, ajmo se zadržati na prestanku, dakle, par mjeseci sam ja bila "bivši" pušač, pa me boli trbuh, pa mi je muka, pa me sve nešto katastrofa, pa doktorčić kaže žuć (kaj ja toga imam), pa kaže slijepo crijevo (kaj ne vidi), pa kaže svašta nešto pa si popijte ovo, pa onda ove tabletice pa tako svašta nešto u obliku tabletica i ostalih kemikalija.
Ali ok, nisam pušila (cigarete) ali sam za zamjenu poćela lizati (lizalice).
I tako umjesto svake cigaret tu je bila lizalica.
I onda, kako svi prognostičari i promoteri prestanka, idem ja sebi izračunati koliko sam ja ušparala, matematički prikazano:
20 cigareta = 13 kuna
20 lizalica = 20 kuna.
I eto ti moje dobiti, hrpetina posjeta doktoru, platiš participaciju za otrove u obliku ljekova za sve moguće, pa lijekovi od kojih se fala bogu 99% njih još nadoplačuje...bla...bla...bla....
Na kraju je očito da jeftinije pušim nego što ližem. (molim muški oblik pučanstva da ne dozvoli mašti da proradi, još uvijek smo na cigaretama).

Sagledajmo još i tvrdnju znanstvenika da je lošije pasivno od aktivnog pušenja, dakle, na kraju krajeva, očito je da ja sebi spašavam život i pušim aktivno.

07.11.2010. u 22:03 • 3 KomentaraPrint#^

subota, 06.11.2010.

Ništa prije braka (tema moje dvanaestogodišnje kćerkice)

No sad, tema svih religijskih i obiteljskih zavrzlama, da ili ne.
U jbote, toga prije nije bilo, pokazuje moje dijete meni snimku "predavanja" tridesetogodišnjaka koji je živi dokaz da nije umro od nevinosti...
HMmmmmm...
Ok, blago njemu, ne mogu reći da likić nije simpatičan ali MOLIM TE.

Ajmo se vratiti na bit tog "pravila".
Biblija kaže: Ne sex prije braka.
Dobro...vratimo se još malo...
Biblija, novi, stari zavjet i sve te religijske knjižice koje nam tumače zašto, kako, gdje i tako to....pa lijepi moji, ako biblija kaže ništa prije braka, sama sebi skače u usta, zašto.
Ako ćemo nereligijski razmišljati i biti logični idemo redom: Biblija kaže- stvorena zemlja, stvoren prvi čovjek (striček Adam) nakon njega prva ženska (teta Eva). I, njih dvoje su naši pra pra pra pra roditelji....Dakle, ako pogledamo koliko dječurlije su imali, stvarno su imali dobar i kvalitetan sexualni život. Samo, koliko se govori o tom braku nigdje ne piše kad, gdje i kako su njih dvoje stupili u taj brak, izblebetali sve one moguće zavjete, prenio on nju preko jabukovog praga i ajmo narode, natrpati zemlju svakojakim ljudima gdje od toliko sexanja nisu stigli 99% njih odgojiti kako spada jer se oni kolju, tuku, ubijaju i svašta ponešto samo radi sexa.
Dakle, mjenja se cijela teorija prvog grijeha: Nije nama jabuka ništa kriva NEGO sex prije braka.

06.11.2010. u 15:24 • 1 KomentaraPrint#^

Zavrzlame u ljubavi, tragedija ili komedija?

Objasniti ljubav kao nešto što bi se dalo opipati ili "vidjeti" nije moguće, ljubav kao pojam je izmišljen da bi opisao osječaj ugode ili "pripadnosti", a zapravo je samo sredstvo kojim ljudi postižu određene ciljeve, dobivaju nešto većinom materijalno i time se krpaju emocionalno.
Ljubav boli (reče zec i siđe s ježa), naravno najstarija je i naučestalija izjava mnogih iako će ih samo nekolicina priznati.
Šaka u trbuh od "drage" osobe također sam čula da pripisivaju ljubavi (onoj opsesivnoj ali dobro), bolest koja proizlazi iz svega toga zvanom ljubavi te dovede u situacije tragedije iliti pak, kako je u mom slučaju komedije.
Dođe ti dragi na ročkas, pijan ko letva sa buketom cvijeća za groblje, naravno bilo na sniženju u Billi jer je taman prošao Dan mrtvih,pa eto, spajanje ugodnog sa korisnim. No, bar znam koje mi je prvo cvijeće kad, jednog lijepog, sunčanog dana otegnem papčiće i po mogučnosti ne zakasnim.
Ili ti dragi, taman dok trčiš za klincima, sav znojan i na rubu snaga, izjavi da bi on sinčića, e pa lipo moje samo daj, ja ću te držati za rukicu dok to kreštavo čudo budeš istiskivao iz sebe kao težak, bolan i neizlječiv zatvor.

A opet te druge (bolje ili lošije polovice) znaju biti toliko dražesne kad useru stvari pa pokušavaju iz petnih žila napraviti obrnutu situaciju pa cijelu krivicu svaliti na tebe, jer je baš on toliko mislio na tebe da je počeo slaviti prije tebe i napio se a cvijeće je ionako samo prolazna stvar, uvenut će a i korisno ako ti sama nisi kupila, pa se moraš još ići jebavati po groblju jer baš nikoga ne poznaš ( mislim od onih koji odmaraju tamo) a svi koje znaš odmaraju malkice podalje, onda nađeš prvi koji je prazan i staviš to cvijeće, znajući da ti je dragi bio jako dobar i sjajan jer je mislio na tebe na taj način da budeš super osoba jer si uveselio nekoga tamo i stavio mu jedino cvijeće na grob.
Pa eto, hvala što si mi pomogao da budem dobra osoba i uveselim nekoga bar jednom u godinu dana.

06.11.2010. u 14:16 • 5 KomentaraPrint#^

petak, 05.11.2010.

Zašto ispiranje mozga...?

...tri točkice...
Kad osjetiš da ti mozak radi 300 na sat, prepun informacija, kao google koji šeta po gradu ali blesavo čeka bilo kakvo pitanje da bi moglo izbaciti nekakvo znanje, neznanje ili samo pretpostavku da je znanje...tumačenje nekih prirodnih pojava u matematičkom obliku, objašnjavanje teorije Stevena Howkinga djetetu od 12 godina...traženje one sjajne tipkice koje imaju dječje igračke negdje na guzici, gdje se gase sa lakočom a tipke nigdje, pa te ljudi čudno gledaju znajući da sam radila cijelu noć a ja kao duracell baterije neke futurističke proizvodnje kojom onaj zec pretrči više od jedne trkače staze.
Pa eto, da si smanjim količinu bespotrebno zapamčenih informacija u glavi, tražim način ispiranja mozga kojim bi svo ovo smeće i nakupine gluposti u glavi obrisale i nestale pa time rasteretile radnu memoriju mojeg malog mozga jer mislim da mi je veliki već odavno pregorio iliti odapeo/razgulio/otegnuo papke....

05.11.2010. u 18:39 • 0 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

< veljača, 2016  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29            

Veljača 2016 (1)
Travanj 2014 (6)
Lipanj 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Studeni 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (7)
Siječanj 2011 (6)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (25)


Komentari da/ne?









Share




SpeedyCounter.com














Stranica je za ocjenu -? :)

Web Hrvatska













Prijatelji - Friends:
Učenje na drugačiji način
Hagakure
Web Hrvatska
Anna







javascript:%20void(0);






Cassidy HeartBreaked

Napravi svoju značku

Malo muzike

Plan B - Prayin'

Could I have this kiss forever

Keri Hilson - Energy

Cher - Strong Enough

Evanescence - Bring Me To Life

Za Vilenu:
Keith Urban - Tonight I Wanna Cry

Sade Soldier of Love

Za Bloom:
Pink - funhouse

Za Kaču:
Die Firma - Die Eine

Samo za Nihonkichigai:
Manu Chao - Jai besoin de la lune

I Just Died In Your Arms Tonight




what is my ip address?

ASR Search Engine
robot
Search Engine Submission
FreeWebSubmission.com
blog search directory
-------------------------------------------------
Creative Commons License
Ice Queen ispiranje mozga by Ice Queen is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.
Based on a work at ice-queen.blog.hr.
Permissions beyond the scope of this license may be available at http://www.blog.hr/.






Giveaway of the Day



Hrvatske Web Stranice